Bitak jest i nebitak jest

Centar za kulturu Trešnjevka, Zagreb: Ništa, kor. Irma Omerzo

  • Nova predstava Irme Omerzo Ništa, premijerno je i jedini put izvedena 15. travnja u Centru za kulturu Trešnjevka. Jedini put zato što, kao i većina plesnih predstava, ona nije samoodrživa pa ovisi o javnim financijama, koje ovaj put nisu bile dostatne da bi došlo do novih izvedbi. Osim u slučaju da predstava bude pozvana na neki festival, što bi bilo opravdano jer riječ je o još jednom kvalitetnom uratku ove autorice koji se bavi, zapravo, ničim.

    Ništa međutim nije ništa, kako bi rekao Heraklit – bitak jest, i nebitak jest, nego je i ništa nešto, što ova predstava i dokazuje. Naime plesačice nastupaju sa zadatkom traženja ničega u pokretu. Radi se, usput, o tri vrlo iznimne plesačice, Zrinki Šimičić, Zrinki Užbinec i Sonji Pregrad, koje posjeduju veoma visoku svijest o tijelu, vrlo su precizne i koncentrirane, posebice jedna na drugu. One iz naizgled banalnog pokreta razvijaju gustu koreografiju, bogatu napetostima. I kao kada se nađemo usred pučine ili zastanemo ne radeći ništa, upravo tada se otkrivaju mikro-zbivanja koja do tada nismo primijetili, skromnost koja je zapravo bogatstvo, a treba je moći osvijestiti.

    I cijela je predstava skromna, od izvedbenog prostora daleko od nekih velikih pozornica, preko običnih kostima bez šminke, do bijele obične rasvjete Zdenka Trandlera i minimalističke scenografije Lare Badurine koja se sastoji od visećih jeftinih roleta-venecijanera. One razlamaju prostor po dijagonali, stvarajući paralelne providne prolaze. I naravno, sve to od skromnog budžeta za skromne honorare.

    I pokret je, što drugo, nego skroman. Na prvi pogled. Izvođačice, uz pratnju violončelista smještenog iza još jedne rolete u stražnjem kutu pozornice, najprije dugo hodaju samo mijenjajući smjerove. Česte su pauze, pogledi su diskretni i nesigurni. Kada se počinje nazirati konkretno kretanje, ono je sitno, minimalno, suzdržano, djeluje kao da izvođačice skiciraju koreografiju za sebe, u glavi. Takva je i glazba. Međutim, iz toga se razvija novi pokret. Najprije na individualnoj razini, uglavnom je krut, pun trzaja i pauzi, započinjanja i zastajanja, da bi nakon nekog vremena došlo do interakcije, odnosno diskretne sinkronizacije pokreta. Nikada nema međusobnog kontakta. Svaka od njih ima svoje motive koje razvija, a poslije preuzima od druge. Prema kraju jedna od izvođačica razvija cijeli vrtlog pokreta koji nezaustavljivo teče, pun spirala, izbačaja ruku i nogu, skokova, izmjena meke i krute kvalitete, bez kontrole, a tada se sve ponovno smiruje. Ili se samo tako čini?

    © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 26. travnja 2010.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji