Nova imena zadarske scene

Monoplay, festival sola, Zadar, 11. i 12. lipnja 2010.

  • kreografija bez naslova, koreografkinja i izvođačica Ive BurčulPlesni solo predstavlja prestižni i najzahtjevniji koreografsko-plesni oblik, čega su duboko svjesni organizatori i ovogodišnjeg Monoplaya, festivala sola održanog u Zadru 11. i 12. lipnja u prostoru bivšeg kina Pobjeda. Inicijator festivala Zadarski plesni ansambl u suradnji s drugim umjetničkim skupinama i udrugama poput dance_lab collectiva, Zaleta, Teatra Verrdi, Zadra snova, tako je i ove godine upriličio zanimljivi dvodnevni program.

    Projekt Monoplay ima ambiciju i želju prerasti u reprezentativan festival solo izvedbi suvremenoga plesa, a potvrdu navedenim nastojanjima utvrđuje i ovogodišnje izdanje prošireno izvođačima izvan uporišne zadarske plesne sfere. Ujedno, ove se godine predstavilo i nekoliko novih plesačko-koreografskih imena, što svjedoči o interesu i postojanom dinamizmu novih mladih talentiranih snaga.

    Prvi je dan, nazvan Večer sola zadarske nezavisne scene, predstavio kraće radove već poznatih autorica (Sanje Petrovski, Stošije Zrinski, Ive Burčul) te mlade plesačice koje su se okušale i u koreografiji. Za razliku od prošlogodišnjih izvedbi, ovogodišnji nastupi bili su uglavnom sažetiji i kraćeg trajanja te sadržajno nešto manje raznoliki. Večer je otvorio solo Filipe Bavčević, sažeti plesni uradak naziva Untitled u kojemu mlada plesačica na potpuno praznoj sceni i bez glazbene podloge koncentrirano istražuje pokret i njegov odnos spram tijela u prostoru, centrirajući se na nekoliko varijacija plesnih fraza na podu.

    Mono, koreografkinja i izvođačica Sanja PetrovskiOsobito dojmljiv nastup imala je Sanja Petrovski koja već dugo nije plesala, kako bilježi u programskoj knjižici. Koreografija Mono priziva i istražuje stanje buto tijela kroz koncentrirano nizanje i razvoj poetskih slika u procesu konstrukcije koreografije čiji je rezultat izniman vizualni identitet i ekspresivni učinak izvedbe. Koreografski je materijal dijelom sastavljen od tipičnog vokabulara buta - lice je obojano u bijelo (izvođačica nastupa u dugoj bijeloj haljini nalik vjenčanici), s trzajima i isprekidanim, naglo zaustavljenim pokretima koji su nužni da bi se započeti proces mogao nesmetano nastaviti i produbiti, pri čemu je lajtmotiv ili motiv poveznica prelaska u drugo stanje dodir i igra s kosom. U usporenom procesu kretanja od bitne je važnosti i komunikacija s publikom odnosno svjesna koncentracija na uspostavljanje odnosa koji autorica kreira i ostvaruje, u rasponu od provokativne izoliranosti do suptilnijih strategija uvlačenja pogleda u tijelo plesačice, koje prosijava nataloženo dugogodišnje životno i plesačko iskustvo.

    Matea Petričić, čiju koreografiju Forever young također potpisuje Sanja Petrovski, uz zvučnu podlogu japanskih bubnjara Kodo, izvodi dinamičnu plesnu točku u pomalo akrobatskoj maniri izlažući samodostatnost i uživanje u ljepoti kretnji i tehniciranja razigrana tijela. Josipa Štulić ove se godine predstavila samostalnim radom naslova searching for?. Slijedeći polazišni koncept, preispituje mogućnosti tempiranja pravoga trenutka. Izvođačica suvereno vlada scenom i prostorom, a kratki koreografski materijal koji je izložila pokazuje mogući zametak za razvoj budućeg opsežnijeg rada. Nikolina Dolfić istražuje prijenos lirskog medija (vlastite poezije Kako sam ubila Trnoružicu) u matricu pokreta, uz zvučnu kulisu zvukova iz prirode (grmljavine, kiše) Sixty Beats. Lirsko svjedočanstvo bolnog otrežnjenja od idealizirane slike ljubavi predstavljeno na početku izvedbe drhtavo-emocionalnim glasom autorice pretače se u pokret koji gradira od nesputanih fluidnih kretnji mekih linija do grčenja i kočenja tijela te konačnog razrješenja u obliku pomirenja i ponovnog uspostavljanja ravnoteže.
    VRUM i dance_lab collective: Vanishing acts, kor. koreografkinja Petra Hrašćanec Herceg; izvodi Sanja Tropp Frühwald
    Precizan koreografski pristup kroz izvedbu dojmljive i visoko razvijene tjelesne izražajnosti pokazala je Stošija Zrinski izvedbom koreografije Lizard solo, nadahnute kretnjama guštera. Koreografski materijal dijelom se oblikuje nastojanjem imitacije pokreta životinje i njegovih mogućih tjelesnih putanja. U crveno-zelenom kostimu (kreacija autorice) pripijenom uz kožu plesačica izvodi dinamične i brze kretnje vješto spajajući horizontalne i vertikalne linije kretanja. Iva Burčul ovoga puta vratila se plesu kao elementarnom izrazu ekspresije tijela otplesavši kratku točku bez naziva, dopunjenu zahtjevnom i nabrijanom glazbenom podlogom britanske skupine Editors. U prvome dijelu ove kratke koreografije izvođačica frazira sekvence sljubljena uz pod, dok u drugom i završnom dijelu tijelo pokušava dinamizmom nadvladati vlastite mogućnosti, rastvarajući se u svim smjerovima kroz upečatljivu rasplesanost torza i ruku.
    Mono, koreografkinja i izvođačica Sanja Petrovski
    Drugi festivalski dan prikazao je dvije posve različite, ali podjednako zanimljive predstave. Prva je video-projekcija predstave Vanishing Acts Petre Hrašćanec Herceg i Sanje Tropp Frühwald (koreografiju jedne izvodi druga) premijerno izvedene u Zagrebu u listopadu prošle godine. Predstava u novom medijskom ruhu postavlja pred gledateljevo očište problem razlike dvaju medija te preispituje odnos medija videa spram žive izvedbe, istodobno omogućujući posve drukčiji doživljaj istoga. Video projekcija, dojmljivog vizualnog identiteta, zahvaljujući i autorskom pečatu montaže (Goran Škofić), iako slijedi izvedbeno-koreografske niti predstave, neminovnim usredotočenjem na detalje kroz odabir pojedinih naglašenih kadrova i optike gledanja posljedično nudi nove informacije/impulse izvedena sadržaja, što je posebice došlo do izražaja u drugome dijelu (Act II) u kojemu je od iznimna značenja atmosfera koju gradi izvođačica (Petra Hrašćanec Herceg). Na pitanje je li publika možda bila dijelom uskraćena za sve moguće nijanse koje bi dobila izložena neposrednoj blizini tijela plesačica, ne može se dati jednoznačan niti potvrdan odgovor.

    U samoj završnici predstavio se još jedan autorski duo – Rajko Pavlić i Mate Matišić, svojom šarmantnom i uspješnom predstavom Koncert za dangubu i zgubidana, nasmijavši i raznježivši publiku do suza.

    Zaključno, s nestrpljenjem očekujemo sljedeće izdanje Monoplaya te se nadamo da će nadležni prepoznati kvalitete i važnost ovoga festivala u promociji suvremenoga plesnog izraza.

    © Ana Gospić, KULISA.eu, 21. lipnja 2010.

Piše:

Ana
Gospić

kritike i eseji