Igra preobražavanja

Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 17. rujna – 2. listopada 2010.: Les Ballets C de la B, Gent, Belgija, Izvan konteksta, za Pinu, koncept i režija Alain Platel

  • Les Ballets C de la B, Gent, Belgija, Izvan konteksta, za Pinu, koncept i režija Alain PlatelLes Ballets C de la B, Gent, Belgija, Izvan konteksta, za Pinu, koncept i režija Alain PlatelAlain Platel je prvi koreograf-redatelj koji je dobio prestižnu Europsku nagradu za nove kazališne stvarnosti. Bilo je to 2001. i otad smo čekali priliku osobnog doživljaja znamenite trupe iz Genta, grupe koja je pod kreativnim vodstvom psihologa, defektologa i terapeuta, socijalno i društveno angažiranog umjetnika pomakla granice teatra. Tome je samo pridonijelo gostovanje skupine Peeping Tom, čija je začudna poetika začeta u Platelovoj komuni.

    I utoliko mi je predstava Izvan konteksta za Pinu određeno razočaranje. Posveta Pini Baush prepoznatljiva je u osnovnom, istraživačkom stavu bliskom njezinom pojmu antropološkog laboratorija i kolažu ljudskog bestijarija, kao i u nekim motivima iz njezinih predstava (poput poznate The Man I Love izvedene znakovnim jezikom), ali je ipak nekako usput prilijepljena, daleko od pravog, promišljenog i osmišljenog hommagea koji dolikuje prvoj dami europskog plesnog teatra i koji se tek mora dogoditi. Predstava zapravo nema teme, nego ostaje zaokupljena samodostatnom igrom. Ona jest manifestacija neobičnog tjelesnog rječnika i fascinantne izvođačke moći osebujne plesačke ekipe koja, prema osnovnim postulatima suvremenog plesa, gradi stalnu tenziju između identiteta pojedinca i harmonije grupe. Ne mogu ni ovdje bez pomoći Poetike Laurence Louppe: naime, to je suvremeni ples koji je neprestano u aktivnoj reinterpretaciji i izvrtanju ljudske anatomije i koji evocira neka druga moguća tijela plesa – „mimo one prihvaćene i prepoznatljive figure, sva ona poetska tijela koja su u stanju preobraziti svijet preobražavajući vlastitu materiju“.

    Les Ballets C de la B, Gent, Belgija, Izvan konteksta, za Pinu, koncept i režija Alain PlatelJednake crvene deke ujednačavaju Platelovo pleme i vidljivom promjenom zadatka smiruju scenu kad kaos individualnih rješenja dovede do zasićenja. One su i simbol rituala: od onog vijeća mudrih staraca do snubljenja crvenih pingvina; i kostim i rekvizit i zaklon korišten u bezbroj preoblika koje prizivaju asocijacije. A scena neumorno pulsira izvođačkom energijom u metamorfozama tijela, i, uz podršku dva mikrofona (sa stalcima), naravno namjerno izaziva i vizualni šum u kanalu zbog kojeg nikako da se nešto s nečim poveže, što ne smeta jer sve zajedno funkcionira u pomalo histeričnoj harmoniji suvremene žive slike. Tek neka banalna rješenja u igri pjevačkih upada na techno potku, čine taj središnji dio predstave čak i – zamornim.

    Predstava ne otkriva drugi razlog do bivanja sada i ovdje, do igre preobražavanja. Tako je i uokvirena; plesači se na ogoljenu scenu spuštaju iz publike, jedan po jedan, privatno odjeveni. (Bili su posve neprimjetan dio publike koja je, usput, dupkom napunila dvoranu ZeKaeM-a). Plesači odlaze na svoje mjesto u liniji crnog horizonta i leđima okrenuti publici se polako, pažljivo skidaju. Odjeću ostavljaju na podu uredno složenu i ostajući u različitom, privatnom donjem rublju uzimaju svoju crvenu deku sa zajedničke hrpe. Jednako tako će na kraju, nakon što su devedeset minuta scenu ispunjavali razno raznim animalnim, hendikepiranim, svečanim, povijesnim, zabavljačkim, kičastim i inim tijelima, na istom mjestu ostaviti uredno složene deke, odjenuti se i obući i mirno se vratiti u gledalište. To se može dvojako tumačiti, kao potkrepu Platelove teze da je „ovaj ples za svijet a svijet je za sve“, dakle: ples je za sve a oni su samo neki, reprezentativni ljudi iz naših redova, i transformacije kroz koje oni prolaze prepoznat ćemo ili osjetiti i kao naše, arhetipske, zapretene, podsvjesne impulse. Ali njihov dolazak i odlazak sa scene može se shvatiti i kao vrlo profesionalno, punim angažmanom odrađivanje posla – predstave koja je nastala iz kreativnog druženja, spoja vođenih improvizacija, individualno riješenih malih tematskih zadataka izvan konteksta misaone ili emotivne cjeline.

    © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 28. rujna 2010.

    (predstavu stvaraju i izvode: Elie Tass, Emile Josse, Hyo Seung Ye, Kaori Ito, Mathieu Desseigne Ravel, Mélanie Lomoff, Romeu Runa, Rosalba Torres Guerrero, Ross Mc Cormack)

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji