Kad zidovi progovore

Forum za Novi Ples Baleta Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad: Jezik zidova, koreografija i režija Guy Weizman i Roni Haver; gostovanje u HNK Osijek 23. rujna 2010.

  • Forum za Novi Ples Baleta Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad: <ezik zidova, koreografija i režija Guy Weizman i Roni Haver. foto: Miomir Polzović
    Gledajući plesne predstave koje su prikazane u sklopu ovogodišnjeg Osječkog ljeta kulture (balet Grk Zorba Mikisa Theodorakisa u izvedbi baletnog ansambla Slovenskog narodnog gledališča Maribor, režija Lorca Massina te no. thing plesne trupe Compagnie Linga, Théâtre de l'Octogone iz Lausanne, koreografija i koncept Katarzyna Gdaniec i Marco Cantalupo) priželjkivala sam, a vjerujem i mnogi koji su imali prilike pogledati ove dvije izvedbe, da na iduće plesne predstave nećemo morati dugo čekati (sljedeće ljeto kulture!).

    Na sreću svih ljubitelja kazališta i plesa, želja nam se vrlo brzo ispunila te smo 23. rujna 2010. u HNK Osijek mogli uživati u gostovanju Foruma za Novi Ples Baleta Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i u njihovoj predstavi Jezik zidova (režija i koreografija Guy Weizman i Roni Harver uz asistente Evu Puschendorf i Oliveru Kovačević Crnjanski), koja je svoju hrvatsku premijeru imala 2007. godine na Festivalu plesa i neverbalnog  kazališta u Svetvinčentu. U prilog predstavi govore i nagrade koje je dobila: Nagrada 12. INFANT-a 2006., Nagrada publike 40. BITEF-a 2006. za najbolju predstavu, Nagrada Dimitrije Parlić 2006. te Nagrada ansamblu predstave za raznolikost ispoljene energije i suptilnu preciznost kolektivnog plesnog izraza i Pohvala za klaustrofobičnu potentnost ormara - Teatarfest 2007. Sarajevo.

    U predstavi Jezik zidova predstavljeno nam je sedam mladih odličnih plesačica (Andreja Kulešević, Jelena Marković, Frosina Dimovska, Danijela Vojnovski, Olga Avramović, Sonja Batić, Sara Tošić) koje u pojedinim sekvencama na instrumentima (bubnjevima) prati prekusionist Ištvan Čik. Njih sedam se bori i pokušava svojim instrumentarijem – tijelom nadvladati skučenost prostora u kojem su se našle, kako onoga fizičkoga (omeđene su zidovima, ormarom u kojem se nađu) tako i prostora unutar njih samih, njihovih strahova, osjećanja, različitih emotivnih faza (od melankolije do euforije). Isto tako svojim pokretima pokušavaju prekoračiti granice stida, tabua koje je kao takvo odredilo društvo. Predstava se u principu bazira na relativno brzoj izmjeni i kombinaciji polaganijih i dinamičnijih dijelova. Polagani su označeni djelovanjem jedne od djevojaka, što druge prihvate kao izazov-provokaciju, priliku da razbiju dosadu, zatim odreagiraju na provokaciju te je pretvaraju u igru, u ples, u kolektivno djelovanje, potrebu za neprestanim fizičkim angažmanom na sceni (tako npr. jedna od djevojaka se pojavi s crnom perikom na glavi, odluči zapjevati na mikrofon, druge se okrenu prema njoj, uzmu joj periku, dobacuju se njome i iz toga krene ples; druga zatim pokušava ispričati vic kojemu se ne nazire kraj, druge je nadglasavaju, a zatim krenu u „obračun“ plesom itd.).

     Postoji nekoliko scena koje se ističu te je svakako za spomenuti onu koja se odigrava u klaustrofobičnom prostoru ormara (u dnu desnog kuta scene). On je podijeljen na tri dijela, a prvo paralelno igraju osvijetljeni gornji i donji dio ormara koji se otvore i u kojima se pojave dvije plesačice. One plešu na ritam i takt kojeg zadaje snimljeni tekst koji se pušta preko zvučnika. Kako se ponavlja isti tekst, tako i plesačice sinkronizirano ponavljaju iste pokrete pokazujući uigranost, gipkost, fleksibilnost, sigurnost, savršenu preciznost pokreta koji prati ritam teksta.
    Forum za Novi Ples Baleta Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad: <ezik zidova, koreografija i režija Guy Weizman i Roni Haver. foto: Miomir Polzović
    Kolektivne scene podsjećaju na međusobno natjecanje dvije grupe plesača u break danceu ili street danceu (samo što se ovdje radi o suvremenom plesu). Djevojke se nadmeću, plešu jedna protiv druge, dvije protiv dvije, podijeljene u grupe, svoje se međusobno bodre, dok protivnice pokušavaju dekoncentrirati u plesu. U ove kolektivne plesne dijelove pripada i scena neobuzdane opće euforije. Djevojke nosi glazba, bubnjevi, snažan, brzi ritam i tu su po prvi puta sve zadovoljne, podupiru se u plesu, sinkronizirane u pokretima, vrlo lako prelaze iz jednog pokreta u drugi, igraju u cijelom prostoru scene, te bez obzira na zahtjevnost i težinu zadatka ne gube na ritmu i energiji.

    Svaki je pokret, impuls kojeg prima i kroz tijelo provodi svaka od plesačica praćen odličnom glazbom (električno – akustična; izraelski skladatelj Elad Cohen; Ištvan Čik na bubnjevima). Bez obzira bila ona polagana i tiha, glasna i brza, plesačice su svojim pokretima uvijek u koordinaciji s glazbom koja upotpunjuje i odgovara emotivnim stanjima kroz koja prolaze. Jednostavna, no funkcionalna scenografija - dva barska stola i stolci, bubnjevi u lijevom kutu scene, disko kugla, stare tapete, koje imaju proreze kroz koje ulaze i izlaze plesačice te već spomenuti drveni ormar u desnom kutu scene – naoko nespojiva, no pametno iskorištena pospješuje sveopći dojam kaosa života, a zagasite boje (kao i boje kostima) pojačavaju intenzitet i tegobu zadaće plesačica da se oslobode svih sputanosti, ograničenja društvenih i vlastitih.

    U ovome zanimljivom konceptu izraelskih redatelja i koreografa, dramaturški vrlo dobrom spoju riječi, pokreta, glazbe, performansa (čak i njegove ironizacije!), plesačice su svaki zadatak odradile precizno, punim angažmanom, uvijek prisutne u vremenu i prostoru. Svjesni postojanja ograničenja, društvene normiranosti života, kao i činjenice da svatko od nas ima nešto što ga sputava, publici nisu ponuđena gotova, očigledna rješenja, već ju se putem znakova upućuje da sama iz sebe i svojeg iskustva domašta fragmente i popuni dijelove ponuđene priče. Tako ova predstava traži (i u Osijeku) publiku koja je spremna promišljati, biti angažirana, nipošto pasivna. Energija tijela, živost i igrivost mladih plesačica uvukla nas je u svijet zidova koji su odlučili progovoriti, ponuditi dijeliće tajni, fobija, nadanja i očekivanja mladih žena i učinila nas njihovim svjedocima i sudionicima, te nipošto nismo mogli ostati ravnodušni, niti distancirani prema onome što je odigrano pred nama.

    © Katarina Žeravica, PLESNASCENA.hr, 30. rujna 2010.

kritike i eseji