Prvi hrvatski danseur noble

Sjećanje: Nenad Lhotka (Zagreb, 30. studenog 1922. – Winnipeg, 24. siječnja 2011.)

  • Nenad LhotkaNeosporno je da balet u Hrvatskoj, točnije rečeno u HNK u Zagrebu ima svoju podugačku povijest, no neosporno je također da se prije dolaska obitelji Froman (dvadesetih godina prošlog stoljeća) ne događa ništa zaista značajnog u toj kazališnoj umjetnosti. Ne bih nikako želio osporiti iskrenost i odvažnost pothvata koji se pojavljuju tijekom sedamdesetak godina prije dolaska dinastije Froman. Odajem počast i zahvalnost svima njima sve od oca i sina Freudenreich, Pietra Coronellija, Ivane Freisinger, Miletića i Grondonija te svih ostalih. No, bez ikakve prave stručne podloge i znanja većinu uloga plešu spretni glumci i pjevači što dovodi do više-manje pantomime, a vrlo rijetko do nečega što bi mogli zvati baletom.
    Nenad Lhotka i Ana Roje u baletu Đavo u selu
    Teško je reći koliko je Nenad Lhotka, moj nedavno preminuli kolega vidio od plesa Valentina i Maksa Fromana, plesača školovanih u tada vrhunskoj ustanovi, ili pak Antuna Vujanića i drugih. Odakle mu nadahnuće, odakle mu strast i želja da se kao sin iz jedne, prvenstveno muzičke obitelji upusti u nešto što u to vrijeme ima tako nesigurnu budućnost (nažalost, danas možda još i više); da prebrodi sve te početne tjelesne pripreme koje su tako neizrecivo suhoparne i polagane jer je učeći početne elemente mladoj osobi nemoguće razumjeti svrhu tog učenja. Mislim da je moja generacija prošla kroz taj primarni stadij zahvaljujući brzim tečajevima HNK, mi smo odradili šegrtovanje a ne redovitu baletnu školu. Svaki mali, budući
    Nenad Lhotka u Aidipijanist nakon prvih mjesec dana škole može odsvirati neku melodijicu, dok malom plesaču, učeniku, za to treba koja godina!

    Nenada Lhotku posljednji sam put sreo prije pet-šest godina u Zagrebu, te sam se nadao nekom ponovnom susretu i nastavku razgovora starih suboraca i kolega. To se, na žalost, neće dogoditi.

    Nenad je zasigurno prvi hrvatski danseur noble tj. partner glavnoj ženskoj ulozi, primabalerini, i nositelj svega dramskog i lirskog u baletu. To je Nenad Lhotka i bio: visok, vrlo elegantan, miran, izdržljiv, dobro odgojen i zaista vrlo muzikalan. (Pod oštrim vodstvom maestra Sachsa u Koštani je na sceni odbubnjao vrlo tešku dionicu Konjovićevih ritmova. Bez
    Nenad Lhotka i Ana Roje u baletu Romeo i Julijagreške!)

    Nisam ga nikada vidio neraspoloženog, nervoznog, uznemirenog ili ljutog. Jasno, svima nam je bio uzor te tek poslije njega i slijedeći ga stasa u HNK nova generacija u nas odgojenih plesača koji, kao i on završavaju u trupama, školama i kazalištima svijeta.

    Sjećam ga se dobro kao izvrsnog Mirka u Đavlu u selu i Romea u baletu Prokofjeva za kojeg je i nagrađivan. Potom je bio na stipendiji u Parizu i vratio se s jednim baletom od Jeanine Charrat i postavio svoje prve koreografije. U Zagrebu ostaje neko vrijeme, zatim ponovno odlazi, zajedno smo u Londonu u predstavi Romeo i Julija… Potom ponovo odlazi te kao i dvadesetak naših plesača nakon njega postaje uspješan gastarbajter. Djeluje u Royal Winnipeg Balletu, koreografira, otvara baletnu školu, režira i živi svoj kompletan profesionalni život; nekada uspješan plesač postaje pedagog, koreograf i redatelj. Logičan nastavak profesionalnog života, i u stvari – vrlo sretan nastavak.

    Ostavio nas je u 89. godini, što je respektabilna dob. Živio je, čini mi se, sretno i kao umjetnik i kao osoba.

    S puno emocija opraštam se od kolege Nenada Lhotke,

    © Milko Šparemblek, PLESNASCENA.hr, 6. veljače 2011.