Ipak se kreće?

Zadarski plesni ansambl: Colour, kor. Stošija Zrinski

  • Zadarski plesni ansambl: Colour, kor. Stošija Zrinski

    Izvedba plesnog projekta Colour zadarske koreografkinje Stošije Zrinski u zamrlom prostoru Arsenala nakon duže je pauze oživjela dio posustale vaninstitucionalne scene nekoć okupljene u projektu Artikulura i pokazala produkcijske, infrastrukturne i kulturne probleme koje sve više destruiraju bilo kakav urbani epitet Zadra. Višenamjenski prikladan prostor negdašnjeg kina Pobjeda neslavno je oduzet zahuktaloj alternativi, a razloge treba tražiti primarno u odnosu privatnog kapitala, ekonomski neisplative umjetnosti i potpunog nedostatka kulturnoumjetničke politike i plana grada Zadra, što je u konačnici rezultiralo pustinjačkom zimom u kojoj se projekti pojavljuju u silnim vremenskim odmacima – zbog čega o sceni ne možemo ni govoriti. Šteta, jer projekt Artikulure dijelom je inaugurirao platformski sustav rada multimedijalne prakse koji smanjuje infrastrukturne troškove i temelji suradnju na različitim vrstama organiziranja i prezentiranja izvaninstituicionalne kulture. No. i sama scena nije uspjela zaintrigirati kritičnu masu sudionika i publike pa se urbanocid na sve vrste umjetničkih projekata u Zadru nastavlja i teško je prognozirati do kojih granica će se takvo mrtvilo nastaviti. Dovoljno je doći u grad na vikend u zimskom i proljetnom periodu te doživjeti sve gore navedeno.
    Zadarski plesni ansambl: Colour, kor. Stošija Zrinski
    Sličan je bio i odaziv na plesnu prezentaciju Stošije Zrinski u produkciji Zadarskog plesnog ansambla koja je okupila tek ponekog putnika namjernika i dio mlađe plesne populacije u zadarski Arsenal koji je još jedan prostor otužne sudbine koji danas preživljava udomljavajući različite evente (vjenčanja, balove, koncerte itd.). Unatoč tome što se izvedba odigrala pred malobrojnim auditorijem, pokazala je da je njezina autorica Stošija Zrinski jedna od rijetkih predstavnika scene koji sustavno rade na produkciji i prezentaciji. Potpisala je i koreografski, video i kostimografski dio posla i predstavila pet mladih budućih plesačica u skicoznim sekvencama na temu četiriju elemenata. Povezujući prirodne elemente s tipovima ljudskih karaktera, autorica je naglasila dvojnu izmjenu sklada i nesklada, što se očitovalo u kontrastnoj izmjeni glazbene i svjetlosne kulise, kao i u samoj strukturi koreografije. Unatoč mlađahnoj dobi i neprimjerenom ambijentu (predimenzionirana scena Arsenala i neadekvatan zvučni i svjetlosni odnos u prostoru), plesačice su pokazale solidnu sinkronizaciju u većem dijelu materijala dok ih je trema omela u težim i slobodnijim sekvencama. Pohvale idu primarno autorici na pokušaju stvaranja totalne solo produkcije i na prezentiranju nekog plesnog materijala u uvjetima teške destrukcije kulturnog života u gradu.

    Teško je pretpostaviti kada i kako će vaninstitucionalna scena ostvariti ikakav pomak u smjeru rješavanja infrastrukture i financiranja nezavisne scene, no potpuna apatičnost koja vlada u zimskom razdoblju ne obećava znatne pomake.

    © Mario Županović, PLESNASCENA.hr, 27. veljače 2011.

Piše:

Mario
Županović

kritike i eseji