Malo tjelesno putovanje

RZBBKMLBZ, kor. Sonja Pregrad

  • RZBBKMLBZ, kor. Sonja Pregrad

    Izvedba se obično događa u određenom javnom i za tu prigodu najčešće unajmljenom prostoru. Taj prostor obično ima zidove, vrata, prostor za publiku sa sjedalima, a izvedbu obično čini izvođač, njegov izvedbeni prostor, scenska rasvjeta… sve to je i bio kontekst izvedbe naziva RZBBKMLBZ plesne umjetnice Sonje Pregrad, osim što je mjesto radnje bio privatan stan na zagrebačkom Horvatovcu, a ne jedan od javnih zagrebačkih izvedbenih prostora. Sama ta činjenica neminovno, bez obzira na stvaran autorski interes, priziva problematičnu temu smještaja plesnih izvedbi u te iste javne prostore. Još uvijek je neriješena apsurdna činjenica da javnim novcem financirani projekti isti taj novac moraju davati institucijama u kojima se izvode, za najam prostora, a u vlasništvu su istog financijera.

    Početnu nedoumicu publike oko naslova izvedbe autorica ubrzo razrješuje pojašnjavajući kako je on nastao kao složenica početnih slova imena gradova u kojima je izvedba nastajala: Rotterdam, Zagreb, Berlin, Madrid, London… prilično daleko i dugo putovanje da bi se došlo do male sobe na Horvatovcu 3. Ono čemu svjedočimo nije performans u autoričinoj dnevnoj sobi, nego je ta soba za ovu prigodu ispražnjena i pretvorena u pravi izvedbeni prostor, sa stolcima za publiku na jednoj i praznim izvedbenim prostorom na drugoj strani. Nakon kratkog autoričina uvoda, svjetla se gase i počinje izvedba koja se sastoji od dva dijela.
    RZBBKMLBZ, kor. Sonja Pregrad
    U prvome dijelu autorica osvijetljena samo jednom stolnom lampom u tišini izvodi niz pokreta, vrlo malih u tom vrlo uskom prostoru koji joj je preostao. Tijelo je vrlo skučeno, ali unutar tih ograničenja događa se čitav niz mikrokretanja, od trzaja do pomicanja prstiju i pogleda. Svojim postupcima navodi nas na usredotočenost na detalje unutar izvrnutih položaja tijela ispreplitanja ruku i nogu. S duljim prolaskom vremena njezino tijelo doživljava neku vrstu metamorfoze pretvarajući se čas u amorfnu masu, čas u neko sklupčano biće, a čas u plesačicu koja ne uspijeva mišićima održati mirnu nogu u zraku, dok je druga u čučnju, a ruke između nogu, pa nas titraji mišića u prejakom naporu vraćaju u gledanje nje kao izvođačice. Ovdje je u prvome planu već prepoznata čistoća, preciznost i iznimna samokontrola Sonje Pregrad.

    U drugome dijelu izvedba se seli u medij videoprojekcije (video: Nives Sertić). Na zidu vidimo snimku istog tog prostora iz istoga kuta iz kojega ga i publika promatra, ali tijekom dnevnog svjetla. Prostor se polako puni osobnim predmetima i namještajem, unutar kojih izvođačica izvodi niz jednostavnih kretnji pokušavajući tijelom ispitati obrise prostora, koje tako i samo postaje produljeni dio inventara. U interakciji s različitim predmetima poput zidnog sata ili tramvajske pločice s brojem linije naglasak s tijela prelazi na predmete i načine na kojima se njima manipulira. Posebna je igra s jagodama koje su u jednom trenutku hrana, u drugom njihov sok postaje krv, u trećem samo izobličeni neprepoznatljivi predmet.
    RZBBKMLBZ, kor. Sonja Pregrad
    Sonja Pregrad poigrava se suptilnim prijelazima između prepoznatljivosti viđenog te se često zanimljivim malim pomacima u pokretu i percepciji mijenja cijela slika. Malen izvedbeni prostor obične sobe ispražnjene svake identifikacije s dnevnim boravišnim prostorom, tako se također malim jednostavnim pomakom preobražava u apstraktni izvedbeni prostor koji kao takav čini minimalne pomake vidljivijima gledatelju, jer bi se iste aktivnosti u nekom uobičajenom scenskom prostoru jednostavno izgubile. Intiman susret izvođačice i publike ovako je stalno na rubu upadanja i ispadanja iz jednog doživljaja u drugi. Malo tjelesno putovanje, započeto velikim putovanjem gradovima, koje u ovoj, čini se, radnoj fazi valja još intenzivnije razraditi, a što će autorica, nadam se, i učiniti tijekom studija na koji je primljena u Berlinu.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 3. travnja 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji