Vrludanje duhovnim cestama

25. Eurokaz: Akram Khan Company, Vertikalna cesta

  • Akram Khan Company, Vertikalna cesta

    Akram Khan Company treći je put došao u Zagreb, i drugi put na poziv Eurokaza. Koreografska zvijezda iz Velike Britanije predstavio se Vertikalnom cestom, svojom prošlogodišnjom  produkcijom. Zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište nije bilo dovoljno veliko da prihvati svu znatiželjnu publiku koja je htjela provjeriti što je nova spremio slavni plesni umjetnik bangladeških korijena, koji svakoj predstavi pristupa na drugačiji način.

    Ipak, nit koja veže Khanove radove, barem ako je suditi prema tri koreografije koje je domaća publika imala prilike vidjeti, specifičan je pokret utemeljen na spoju suvremenih plesnih tehnika i kathaka, jedne od formi klasičnog indijskog plesa. Baziranost u kathaku čini Khanov pokret iznimno zahtjevnim za izvođače koji trebaju savladati brze virtuozne okrete i rad nogu ispunjen žustrim stupanjem, nižući složene ritmičke sklopove. Važan je i gotovo stalni Khanov suradnik, skladatelj Nitin Sawhney, čija je glazbena podloga sastavni dio Khanovske poetike.

    Akram Khan Company, Vertikalna cestaDok se Kaash koji je prije nekoliko godina izveden na Tjednu suvremenog plesa može opisati kao apstraktan ples, a Bahok ugošćen na Eurokazu kao gotovo potpuno dramatizirana predstava s velikom količinom govorenog teksta, Vertikalna cesta je predstava spiritualne tematike i oslanja se samo na pokret, posebno odnos grupe i pojedinca. U sedamdeset minuta putovanja Khan pokušava komunicirati o vječnoj temi čovjekove težnje iz zemaljskog (horizontalnog) u nebesko, duhovno (vertikalno)

    Početak i kraj predstave uokvireni su odnosom plesača prema stražnjem dekoru – poluprozirnoj svilenkastoj opni koja poput kože “ograničava” tijelo. Iza nje neka je druga dimenzija, ispred nje odvija se veći dio predstave, a na kraju se opna, očekivano, ruši. Ispred opne Khanov je multikulturalni ansambl smireniji, staloženiji, prizemljeniji od prijašnjih predstava. Ima tu svega, utjecaja butoha, derviških vrtnji, čak i borilačkih vještina u slučaju dueta. Odlučno i ritmično poskakivanje u dubokom plièu iz široke druge pozicije, u kontrastu je s gotovo bestežinskim vrtnjama. Kompaktnost i koncentriranost skupine suprotstavlja se nesigurnim lutanjima solista.

    Koreografija i izvedba potpomognuti su decentnim audiovizualnim dizajnom. Arhaični kostimi pastelnih boja, slojeviti i široki naglašavaju oblike inicirane u tijelu, da bi se nastavili raspršivati u zraku oko plesača kao bijela maglica, prašinasti oblak, nusproizvod pokreta oslobođenog iz kostima natopljenih prahom. Sawhneyjeva glazba mješavina je motiva Dalekog Istoka sa suvremenim elektronskim zvukovima te onima iz prirode. Jedini scenografski rekvizit crne su pločice u desnom donjem uglu pozornice, koji u početku stoje vertikalno, da bi se kasnije urušile domino efektom, podcrtavajući valjda uzročno-posljedičnu povezanost prirode, neki viši red koji njome upravlja.

    Predstavi koju je zagrebačka publika ispratila s oduševljenjem i velikim aplauzom, ipak se mnogo toga može zamjeriti – vrludanje, nedostatak jasne dramaturške i idejne linije, nedovršenost, predugo trajanje, što dovodi do razvodnjavanja i uzrokuje teško praćenje, pad koncentracije već u prvom dijelu predstave, ukratko – Khan se izgubio.

    © Jelena Mihelčić, PLESNASCENA.hr, 9. srpnja 2011.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji