Anarhični duh punka

25. Eurokaz: Faustin Linyekula / Studios Kabako, more more more... future

  • Faustin Linyekula / Studios Kabako, more, more, more... future

    U sklopu ovogodišnjeg Eurokaza hrvatska je publika imali priliku doživjeti snažan i intrigantan političko-poetski kazališni rad – more, more, more... future, kongoanskog umjetničkog voditelja i koreografa Faustina Linyekule. Inovator afričkog plesa i teatra, osnivač studija Kabako za edukaciju, istraživanje, kreaciju i razmjenu kongoanskih umjetnika u području izvedbenih umjetnosti, ovaj rad ostvaruje s umjetnicima iz različitih područja: jednim od najboljih i najpopularnijih kongoanskih gitarista Flammom Kapayom i skupinom glazbenika različitih muzičkih miljea (Remi Bassinta Night Ness, Pasnas, Le Coq, Patou Kayembe), plesačima Dinozordom i Papyjem Ebotanijem, pjesnikom i političkim zatvorenikom Antoineom Vumilia Muhindom i dizajnerom Xulyjem Bëtom.

    Na sceni je bend koji uživo pjeva, pleše i svira i plesači među kojima je i Linyekula; zajedno tvore živi organizam koji u divljoj mješavini glazbe, plesa i poezije reflektira povijesno i aktualno stanje Konga, obilježeno političkim, društvenim i kulturnim teškoćama uzrokovanim građanskim ratom, restriktivnom diktaturom Mobutua i potom lažnom demokracijom. Linyekula rekontekstualizira, subvertira stereotipnu sliku suvremenog Konga. Umjesto negacije i samozaborava kojoj se jedna takva egzotična razglednica može zahvaliti, nudi transformaciju - podsjeća da su žrtve na ostacima prošlosti, na hrpi ruševina, ali sanja „sagraditi na tim ruševinama malo više budućnosti“

    Ključna komponenta rekontekstualizacije Konga je ndombolo – koanganska popularna glazba, vrsta rumbe koja obiluje tradicionalnim ritmovima, crkvenim fanfarama i elementima funka. Ndombolo je kulturna praksa koja nudi bijeg iz svakodnevice, bijeg u fantaziju o vlastitoj snazi, lijepim ženama, dizajnerskoj odjeći i luksuznim autima. Uvučena milozvučnom dionicom električne gitare, publika postaje svjedokom njegove zavodljivosti i uljuljkavanja u halucinantnu ugodu; međutim, pod Linyekulom vještim korištenjem glazbe kao plodnog tla za pobuđivanje aspiracija, postaje zona transformacije: kao da se budi divlja, očajna i potisnuta zvijer, suptilno, a opet eksplicitno, beskompromisno i snažno, anarhični duh punka prodire kontaminirajući to scensko blještavilo i uzurpirajući umove i srca publike, nasrćući još i snažnim, proročanskim riječima koje glazbenici izgovaraju – poetskom vizijom Antoinea Vumilia Muhindoa.

    Zvukovi i energija glazbe prožimaju i plesače koji se kreću reaktivno na utiske koje u njima izazivaju. Isprva postavljeni u desnom kutu pozornice nalik pratnji koncertu benda, reagiraju na napjeve laganim iskoracima, stupanjem i skakutanjem, vrtnjom bokova i stažnjica, imitirajući jedni druge. Zakuhtavanjem glazbe i cjelokupne atmosfere, kreću se sve energičnije i putenije, u izolacijama tijela. Jačanjem radikalnosti bijesa pokreti postaju izvorniji, snažniji i vjerodostojniji, borbeniji; plesači prodiru naprijed među glazbenike čineći skupa s njima scenu mjestom kaosa izazvanim radikalnim gnjevom. Kako se agilni plesači kreću kroz idiome tradicionalnih afričkih plesova i zapadnih plesnih formi, spontani pokret, odnosno improvizacija, pokazuje se kao težnja za slobodnim životom. Pokret pritom ne postaje kompleksniji, nego iskonskiji i žešći u prijenosu emocionalnog naboja.

    Dok su glazbenici odjeveni autentično u stilu ndombola – šareno i blještavo, kostimi plesača čini se da sadrže autorski komentar, ironijski odmak – egzotični, plastični, lagani i šareni, neobičnog oblika, ekstremno voluminozni, gotovo pa groteskni – sugeriraju nepotrebno šepurenje, istodobno vidljivo sputavaju kretnje plesača. Oslobađanje pokreta prati i skidanje kostima; polugola mlada tijela vlastitom snagom i nepokoljebljivošću prkose prevladavajućoj kulturi.

    Linyekula koristi izvanredan produktivni potencijal izvođača i hipnotičku energiju ndombola kako bi, umjesto u materijalistička snatrenja, uvukao u dubinu, u srž realnog stanja u njegovoj državi, ispunjenog boli i patnjom. Otvoreno suočava i spretno povezuje publiku s doživljajem aktualnog stanja (nepromijenjenog daleko u povijest) te beskopromisno vapi za ne samo više, nego beskrajno više budućnosti. Ovo duboko politizirano djelo istančane poetike ostavlja trag onoga čime se i bavi, trag strastvenog i rigoroznog individualnog izraza u okružju koje takav izraz zakida.

    © Mirna Rončević, PLESNASCENA.hr, 14. srpnja 2011.

Piše:

Mirna
Rončević

kritike i eseji