Putem igre iznevjerenih očekivanja

Kombinirane operacije: Dispozitivi izvedbe, Psychedelic Room: Part II, autorica i koreografkinja: Željka Sančanin, Zagrebački plesni centar, 16. i 17. rujna 2011.

  • Kombinirane operacije: Dispozitivi izvedbe, Psychedelic Room: Part II, autorica i koreografkinja: Željka Sančanin, Zagrebački plesni centar, 16. i 17. rujna 2011.

    Kombinirane operacije nastavljaju ciklus Dispozitivi izvedbe, projekt započet tijekom 2010. godine audio-video izložbom Che Bella Voce! te publikacijom i predstavom Tobacco&Leather, Fall Winter 2010. Drugi dio predstave, treći u nizu projekata iz ciklusa, Psychedelic Room: Part II, nastavlja s istraživanjem topologija artificijelnog, overexposed i mediascape koncepata. Zamišljen je kao rad na raznovrsnim fotografskim snimanjima triju izvođačica (autorice i koreografkinje Željke Sančanin te Maje Marjančić i Nives Sertić), čiju intimu i realnost nastoji tranformirati fiktivnim predlošcima bez mjesta i imena prenoseći topologiju identiteta i vlastitog izlaganja u koncept populariziranog overexposed modnog editorijala.

    Mala garderobna dvorana ZPC-a transformirana je u mali multimedijalni laboratorij – radan, hladan i eksperimentalan izvedbeni prostor. Publici kao sastavnom dijelu tog istraživačkog prostora, kojoj je namijenjen jedan red stolaca uza zid, izložene su dvije fotografije nagih izvođačica, korištene u modnom editorijalu projekta Tobacco & Leather. Nakon nekoliko trenutaka u međuprostor, polje susreta emanacije fotografije i gledateljeve imaginacije, upliću se izvođačice nametnuvši perceptivnu subverziju. Mogućnost promatranja objekta u različitim uvjetima apelira na voajerske fantazije gledatelja, iluziju gledanja u privatni prostor, osjećaj posjedovanja promatranog objekta, postavljanja sebe u središte i izvor značenja, osjećaj kontrole, moći. Taj umišljaj narušava živa izvedba, fokusirana na efekte koji ga izbjegavaju i nanovo uspostavljaju, inspirirajući gledatelja da želi vidjeti uvijek još nešto. Koreografija ostaje nezadovoljavajuća, lišena užitka, svedena na neatraktivne motive; izvođačice u radnoj crnoj odjeći kreću se pješački metodom improvizacija s ključem baziranih na davanju i primanju signala koji iniciraju oblikovanje poza koje, isprva jednostavne i apstraktne, postaju sve konkretnije i pozerskije. Takvo nizanje motiva potiče gledateljevu analitičnost pri pokušaju traganja za ključem, koji mu izmiče, što dovodi do frustracije te raskrinkava njegovu potrebu za nadzorom, značenjem, klasifikacijom. Kombinirane operacije: Dispozitivi izvedbe, Psychedelic Room: Part II, autorica i koreografkinja: Željka Sančanin, Zagrebački plesni centar, 16. i 17. rujna 2011.
    Manipulacija tom potrebom za objedinjenjem diskontinuiranih fragmenata iskustva potencirana je dakako kontekstualizacijom: izvedba narušava estetiku fotografije, pruža obračun sa živim tijelom koje se i samo obračunava sa svojom ulogom ne podliježući idealizaciji, erotičnosti, glamurizaciji ili ekstravaganciji. Namećući manje atraktivan sadržaj potkopava opsesivan pogled. Izvođačica čak prijetećim pogledom mami pažnju narušavajući udobnost gledatelja, već narušenu radnom rasvjetom i nedostatkom glazbe.

    Olakšanje glazbom dolazi u drugom dijelu (od prvoga odijeljenog izlaskom izvođačica iz izvedbenog prostora i ponovnim ulaskom u njega), no također ostavlja gledatelja nezadovoljenim zahvaljujući odsustvu pokreta, odnosno zbog ležanja izvođačica na podu. Zvučna matrica nadopunjena je kazališnim i plesnim predlošcima, isječcima intervjua autora o njihovu radu. Dvije izvođačice (Sančanin i Sertić) upuštaju se u preslojavanje koreografije – pokret je sada dinamičniji i povezaniji i kreće se od apstraktnog, nedorađenog i nepročišćenog do prekokretnog i pruveličanog uključujući slow motion simulaciju i imitaciju poetike vestern filma.

    U trećem dijelu iste izvođačice upuštaju se u improvizacije nalik na vježbu iznalaženja kreativnih rješenja što sve možemo učiniti s ovim rekvizitom. Mikrofon prolazi kroz razne preobrazbe; pokreti su konkretni, demonstrativni, kopirani iz izvornih predložaka, prenaglašeni i u kombinaciji s ozbiljnom fokusiranošću izvođačica, repetitivnošću, disco glazbom, u foto session atmosferi, izazivaju komičan efekt. Tome pridonosi i autoričina simulacija potrebe za centrom pozornice i pažnje, naglašena upotrebom neplesačice (Sertić), odnosno njenih manje kreativnih rješenja, kao i tehničke dorađenosti, dok plesačica (Marjančić) ostaje ležati na podu.

    Predstava je strukturirana kao svojevrsna kolekcija izvedbenih politika korištenih i istraživanih u prethodnim radovima. Iako joj nedostaje noviteta i u cjelini djeluje nedorađeno, zanimljivim strategijama uspijeva potvrditi svoju sposobnost utjecanja na moć percepcije gledatelja, na njeno umnažanje putem igre iznevjerenih očekivanja, manipulacije perceptivnim nagonima. Korištenje izvedbe kao aparata koji ima izvjesne učinke na gledatelja, odnosno postavljanje analogije vizualnih i audio mogućnosti izvedbe i nesvjesnog mentalnog stanja, svakako je autoričina jaka strana.

    © Mirna Rončević, PLESNA SCENA.hr, 5. listopada 2011.

Piše:

Mirna
Rončević

kritike i eseji