S filma u kazalište

de facto, dance_lab collective i Teatar &TD, Zagreb: Nosferatu, autor Saša Božić u suradnji s izvođačima

  • de facto, dance_lab collective i Teatar &TD, Zagreb: Nosferatu, autor Saša Božić U suradnji s izvođačima, foto: Damir Žižić

    Predstava Nosferatu, premijerno izvedena u sklopu Platforme.hr, autorski je rad Saše Božića, a razvijena je u suradnji s izvođačima Petrom Hrašćanec-Herceg, Damirom Klemenićem i Markom Jastrevskim. U ovom radu autor nastavlja istraživanje prijenosa iz filmskog u kazališni medij; sjetimo se O prijateljstvu, u kome je radio s motivima Bergmanove Persone i Fellinijeva Satyricona, a otvara i istraživanje prijenosa iz književnosti u tjelesnu izvedbu. Ova predstava tako je diptih koji se u svom prvom dijelu bavi filmom Nosferatu, a u drugom dijelu kratkim romanom Don DeLilla Umjetnica tijela. Poveznica je ovih dvaju potpuno različitih ishodišta – tijelo i izvedba. U Nosferatuu tijelo je skandal i eksces, a u Umjetnici tijela autorsko je ishodište „opsesivno bavljenje tjelesnošću koje postaje umjetničkim činom“ (kako se navodi u pratećem materijalu).

    Prvi dio, u kojem Marko Jastrevski igra Nosferatua, razvijen je tehnikom ready-madea, odnosno prijenosom filmskog materijala na tijelo izvođača i na scenu. Mizanscena i mimika, radnja i glazba, kostim i maska precizno su skinuti iz igre Klausa Kinskog i režije Wernera Herzoga, a time posredno i igre Maxa Schrecka, odnosno režije F. W. Murnaua. Kako se igra u neposrednoj blizini publike, a oni u prvom redu izravno su uključeni u scenu večere, dojam je da smo pozvani na večeru s vampirom. Marko Jastrevski zaista je odličan kao Nosferatu; njegova tjelesna igra minuciozno je precizna, a mimske reakcije dovoljno su suzdržane, gotovo sabijene u koncentraciji, da lik, koji je nesumnjivo sada i ovdje s nama, ostaje udaljen i nestvaran. Jastrevski je, nadalje, usamljen i tužan, bori se sa svojom gladi za krvlju, koja ipak ostaje neutažena.

    Nestajući sa scene, Nosferatu prepušta prostor Reyu i Lauren i njihovu doručku. Koliko je scena u prvom dijelu vizualno i atmosferom uvukla gledatelje u noć, ulaz Petre Hrašćanec-Herceg i Damira Klemenića unosi energiju dana i životnosti. U autorskoj su ekipi i oblikovatelj svjetla Bruno Pocheron, oblikovatelj zvuka Damir Šimunović te kao kostimografkinja i scenografkinja Zdravka Ivandija.
    de facto, dance_lab collective i Teatar &TD, Zagreb: Nosferatu, autor Saša Božić U suradnji s izvođačima, foto: Damir Žižić
    Prva scena Božićeve Umjetnice tijela referira se na prvo poglavlje u romanu; tako prisustvujemo svakodnevnom doručku protagonista „koji je toliko ljudski rutinski da to ne možeš čak ni zastati i zabilježiti“ (Don DeLillo). Ta se svakodnevica događa između replika, između početaka i završetaka misli, između njihovih radnji, a izvođači je igraju intenzivnim gledanjem jedno drugoga u oči dok razmještaju predmete postavljajući scenu doručka. Ulazak u tekst i daljnje poigravanje s njime događa se u prepričavanju radnje romana, kao i tema i postupaka kojima se autorsko-izvođačka ekipa bavila tijekom procesa. Tako izvođači simultano govore iste rečenice s laganim pomakom u vlasništvu nad tekstom. Vlasništvo nad izgovorenim tekstom u neprekidnoj je krizi, kao i pitanje o tomu tko ga izgovara, a tko ponavlja, a to je postignuto prostornim preigravanjem i izvođačkim angažmanom prema govorenom. Zanimljivo je da tijela izvođača izgledaju kao da su obuzeta tekstom, kao da postaju tekst.

    Sljedeća scena u kojoj se tekst odmiče od tijela situacija je u kojoj vidimo samo gornje dijelove tijela izvođača koji istovremeno, kao u bujicama, govore različite tekstove. Kako se u pauzama približavaju jedno drugome, pitanje je – gdje je njihov odnos? Unutar teksta, između riječi, u kojoj ili čijoj tišini? Daljnji prijenos radnje romana vidljiv je u sceni u kojoj Damir Klemenić pada sa stolca evocirajući samoubojstvo Reya Roblesa, kao i u laganom kretanju izvođačice, kao prelasku u tijelo bez narativa.

    Postavljen u formi mekih granica kao „niz plesnih i kazališnih eseja“, Nosferatu Saše Božića komunikativna je i dinamična predstava. Solo Jastrevskog u svojoj jakoj teatralnosti začudan je, a istovremeno zabavan i duhovit. Proces kojim su se bavili, prijenos iz filma na scenu, pak otvara daljnje pitanje – što je Nosferatu (ili tijelo zla, ili zaborav tijela) bez izravne posvete Klausu Kinskom? Odnosno, baveći se ready-madeom  kao tehnikom, dominantna tema ovog eseja postaje upravo ready-made u svoj svojoj umjetničkoj i političkoj višeslojnosti tako da Nosferatu i drama koju donosi ostaje u drugom planu. Drugi dio, kompliciraniji u početnoj tezi, u konačnici je  razigraniji, podložniji daljnjem komentaru ili razvoju.

    Saša Božić na vrlo otvoren način radi na onome što ga trenutačno zanima, postavlja čvrst okvir tog istraživanja i ne odustaje od dometa koji taj okvir nameće. U tome uspijeva zaokružiti u cjelinu dva potpuno nespojiva rada uglavnom vještom upotrebom prostora i dinamike akcije. I na kraju, što je zaista zanimljivo, kao plesno-kazališni esej Nosferatu upravo svojim odustajanjem od zaključaka uspijeva djelovati kao platforma za daljnje istraživanje. 

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2011.


    autor: Saša Božić
    u suradnji s izvođačima:  Petra Hrašćanec-Herceg, Damir Klemenić, Marko Jastrevski
    svjetlo: Bruno Pocheron ( Francuska )
    zvuk: Damir Šimunović
    kostimi i scena: Zdravka Ivandija
    asistentica kostimografkinje:  Ana Paulić
    produkcija: Štefica Bartolin
    grafički dizajn: Dario & Hrvoje
    fotograf: Damir Žižić
    produkcija: de facto, dance_lab collective i Teatar &TD

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji