Istražujući skriveno

7. festival novog cirkusa, Zagreb, 25. – 30. listopada 2011.

  • Les Colporteurs, Francuska: Sur la route…, foto: Tea Gabud

    Sedmi Festival novog cirkusa svojim je raznolikim programom privukao brojnu publiku. Na programu su bile dvije predstave, filmski maraton, već poznati Red Room Cabaret, natjecanje mladih talenata te promocija knjige, a središnja tema festivala bila je hod po žici. Odabir teme ukazuje na programsko usmjerenje, a na simboličkoj razini djeluje kao dijagnoza stanja tog festivala, koji preživljava iz godine u godinu balansirajući na rubu sustava. Riječima direktora Ivana Kralja: „Festival surađuje s umjetnicima koji se regeneriraju i u najnestabilnijim okolnostima, autorima koji i u sustavima opće krize prakticiraju odvažnost, projektima koji slave cirkuski prkos onda kada se čini da razloga za slavlje baš i nema.“

    Na putu...

    Prva predstava, Sur la route… (Na putu...) francuske grupe Les Colporteurs nastala je prema romanu Edip na putu Henryja Bauchaua. Dizajn, koncept i režiju potpisuje Anotine Rigot, a koreografiju Sanja Kosonen, a njih su dvoje i izvođači predstave. Sur la route… se odvija u prostoru ispresijecanom velikom konstrukcijom čeličnih kablova i cijevi, a publika je okružuje sa svih strana. Na sceni je izvođač, muškarac u zrelim godinama, koji se polako, s očitom mukom diže s poda i nestabilno, hvatajući ravnotežu svakim korakom, počinje hodati oko konstrukcije. Iako na tlu, njegov hod kao da je na žici, svaki korak je rizik i zahtijeva potpunu koncentraciju, a koreografija ruku u službi je hvatanja ravnoteže. Uskoro mu se pridružuje izvođačica, lagana, brza i razigrana. Njezina domena je žica. Njihovo zajedničko putovanje, putovanje suradnje, ljubavi, igre i unutarnje promjene započinje njezinim ulaskom. Koreografski ta je igra jednostavna, lišena ukrasa i dekorativnih dodataka, a svaki joj je pokret proizašao iz traženja mogućnosti što bližeg tjelesnog i ljudskog odnosa unutar date situacije – situacije u kojoj je on vezan za tlo, a ona za žicu.
    Les Colporteurs, Francuska: Sur la route…, foto: Tea Gabud
    Nekoliko je izuzetno dojmljivih trenutaka u kojima se Sur la route… u potpunosti odmiče od plesa na žici i u kojima pruža puno kazališno ostvarenje. Pamtimo molitvu ili pjesmu Sanje Kosonen/Antigone koju izvodi klečeći na žici, poput ptice ili nekog nadnaravnog bića. Tu je i trenutak u kome Antoine Rigot/Edip, gubeći partnericu iz vidokruga, pada na pod u fatalnom grču, a njezin ga povratak, snaga i predanost uspijevaju vratiti u život, odnosno u pokret. U zajedničkim kontaktima, potpuno jednostavni u izričaju jedno drugome daju tjelesnu i emotivnu potporu: on njoj svojim snažnim torzom, a ona njemu ravnotežom i pokretljivošću. Predstava završava tako da se Antoine Rigot, uz gotovo neprimjetnu pomoć izvođačice, uspijeva popeti na sam vrh konstrukcije i tamo na trenutak jednostavno biti.

    Sur la route… je priča o Antigoni koja prati Edipa na putu, a istovremeno je priča o njezinim izvođačima. Naime, Antoine Rigot veteran je plesa na žici i jedan od najistaknutijih francuskih umjetnika koji su cirkuske vještine prenijeli u kazališnu situaciju. Kako je od 2000. nakon teške nesreće suočen s tjelesnim ograničenjem koje mu dramatično smanjuje pokretljivost, ova predstava je i intimna priča o Rigotovoj predanosti plesu na žici i procesu neprestane inovacije u ovom žanru s krajnjim ciljem pronalaženja načina da i s drugačijim tijelom i dalje živi tu umjetnost.

    C8H11NO2
    Room 100, Split: C8H11NO2, foto: Siniša Glogoski
    Sljedeća predstava festivala bila je C8H11NO2 splitske akrobatsko-kontorcionističke grupe Room 100. Donedavno poznati pod imenom Pozitive Force, njezini osnivači – Antonia Kuzmanić i Jakov Labrović – nakon pobjede na natjecanju Jeunes Talents Cirque Europe 2009 – 2010, koja im je omogućila međunarodni status, promijenili su ime prema broju hotelske sobe u kojoj su odsjeli. C8H11NO2 kemijska je oznaka da dopamin, neurotransmiter u mozgu koji podivlja kad osoba uđe u psihotično stanje, a shizofrenija i njezin utjecaj na osobu koja od nje pati tema su ove predstave.

    Predstava započinje dokumentarnim videozapisom u kojem muškarac srednjih godina detaljno opisuje svojih trideset godina neprekidnih hospitalizacija na odjelima psihijatrije. Govori o povijesti svoje bolesti, o utjecaju lijekova, o halucinacijama, o svojim potrebama, željama, o nadama, o osjećaju podređenosti i nemoći pred sustavom. Nakon videa slijedi predstava u kojoj dvoje izvođača (Antonia Kuzmanić i Labrović) tijelima igraju pomaknuta stanja svijesti podvojenosti na izuzetno dubok, promišljen i vizualno upečatljiv način.
    Room 100, Split: C8H11NO2, foto: Siniša Glogoski
    U prvoj sceni vidimo gola leđa izvođača, koji agresivnim trzajima i artikulacijom mišića izvodi koreografiju dislokacije lopatica osvijetljen tjeskobnim crvenim svjetlom. U sljedećoj i središnjoj sceni predstave vidimo tijelo u uskom svijetlom trikou glave sakrivene u mraku, koje se polako kreće po sceni. Ono na trenutak izgleda poput pauka, zatim poput zmije, a potom se transformira u jedva vidljivo, čudovišno, a opet na čudan način lijepo biće. U sljedećoj sceni otvara se mali bazen na čijem se rubu smješta to biće i tada kreće koreografija u kojoj se polovica tijela izvođačice spaja s njezinim odrazom u vodi. Ta prelijepa i jezovita koreografija podvojenosti bezglavog tijela neprekidno se transformira stvarajući sve potresnije nadrealne oblike. Scena završava tako da izvođačica zaranja glavom u bazen do vrata i polako, gotovo u slow motionu, hvata za ruku dlan onog drugog odraznog sebe. I kada već mislimo da je Room 100 doveo svoju predstavu do kraja, tako što izvođačica sjedeći u vodi kompulsivno zaranja glavu u vodu, na scenu se ponovno vraća izvođač i započinje dugu, vrtoglavu, riskantnu, divlju vrtnju na glavi.

    Ta predstava kombinacijom ekstremnog fizičkog vokabulara, dubokim poznavanjem shizofrenije i suptilnom, a opet radikalnom koreografijom, zaslužuje najviše ocjene, a to dokazuje i njezin međunarodni uspjeh. Svakako treba istaknuti tešku i tjeskobnu glazbu Davora Gazde, koja je zaista integralan dio predstave.

    Filmovi i knjiga
    Čovjek na žici (Man on Wire, 2008), red. James Marsh
    U filmskom maratonu na programu su bila tri dokumentarca koja se bave hodom po žici. To su među našom publikom već kultni Čovjek na žici (Man on Wire, 2008) Jamesa Marsha koji prati rad i život akrobata Philippea Petita, koji je 1974. ilegalno razapeo žicu među tornjevima njujorških blizanaca i gotovo jedan sat plesao na njoj. Zatim On a Tightrope (2007) Petra Loma o životu četvero djece u kineskom državnom sirotištu koji pokušavaju nastaviti drevnu vještinu hoda po žici i preživjeti opresivni režim te The Last Tightrope Dancer in Armenia (2010) Inne Sahakyan i Armana Yeritsyana, u kome se dva armenska majstora plesa na žici udružuju kako bi sačuvala tu tradiciju. Sva tri filma višestruko su nagrađivana na priznatim festivalima dokumentarnog filma.

    Knjiga Žene & Cirkus / Women & Circus, koja je promotivno predstavljena tijekom Festivala, još je jedan od njegovih podprojekata. To luksuzno opremljeno dvojezično izdanje nastalo je na temelju multidisciplinarne konferencije održane u Zagrebu na 5. Festivalu novog cirkusa. Tema je knjige ženska uloga u razvoju tog žanra, a niz autora i autorica čine povjesničari, etnolozi, teatrolozi, umjetnici i antropolozi s domaće i međunarodne scene. Urednik je Ivan Kralj, a izdavač Mala performerska scena.

    Red Room Cabaret
    Red Room Cabaret: English Gents
    Festival se nastavio već poznatim Red Room Cabaretom, u kojem su cirkuske vještine i kabaretski ugođaj predstavljeni za zadovoljstvo, zabavu ali i šok publike. Međunarodnu ekipu činili su izvođači raznolikih vještina: tu je bio zračni akrobat Cohdi Harell, od čijeg riskantnog umijeća i inovativne koreografije zastaje dah; s druge strane, Beatrix vodi kroz program crnohumornim uputama o tome kako održati tijelo mladim i vitkim ili pak zornim lascivnim demonstracijama kako pilates lopta može spasiti brak. Zabavljali su nas i Kiki Kaboom kao golišava Judy Garland, zatim akrobatski par English Gents, koji su se na kraju svoje točke ovili u hrvatsku zastavu, potom Kalki žestoka punk hula-hooperica pa Betty Brown, koja golim rukama diže muškarce iz publike u zrak, i mnogi drugi… Svima njima ipak je zajednička neka prkosna pomaknutost, u širem smislu queer stav prema onom što je zabava, što je izvedba i što publika traži. Festival novog cirkusa završio je Ringršpilom, showcaseom cirkuskih talenata iz regije, na kojem je pobijedio, plesnoj sceni već poznat, Riječanin Marko Kalc svojom hula-hop točkom.

    Sva događanja odvijala su se pred punim i prepunim dvoranama te su dočekana burnim odobravanjem publike. Činjenica je to koja sasvim dovoljno govori o aktualnosti žanra, ali i o povjerenju publike u selekciju i organizaciju Festivala. Visoki zahtjevi u kvaliteti predstavljenog, njihova umjetnička i politička odgovornost te profesionalno i srdačno okruženje cijelog Festivala dovode publiku čak i u potpuno neatraktivne prostore u kasne noćne sate.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 18. studenoga 2011.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji