Izlaganje plesnog imaginarija

Random House, autorica: Andreja Široki, premijera 16. studenog 2011.

  • Random House, autorica: Andreja Široki. foto: Ines Šulj

    Ulazeći u prostor u kojem se odvija predstava Random House, publika zatječe plesačicu koja stoji na sceni, u pozi jedne vrste kontraposta, s tri strane okružena gledalištem, a s četvrte tamnim zidom te obasjana statičnim, pomno oblikovanim osvjetljenjem koje ništa ne skriva ali istodobno stvara određenu magiju izvedbene kutije.

    Plesačica je bosonoga, odjevena u crne kratke hlačice i majicu bez rukava tamnije nijanse tirkizne boje, na kojoj se ističe crna vrpca što prati liniju kralježnice. Njezina je kosa žarko narančasto-crvena i odrezana u neobičnim, smjelim nesimetričnim potezima. Prividna nepomičnost njezina skladna tijela i izrazito pravilnih crta lica stvara dojam svojevrsne savršenosti koja upućuje na cyber biće. Taj se utisak još više pojačava kada plesačica, nakon što se publika smjestila, započinje kretanje u tišini malim koracima i kretnjama glave koji djeluju kao obaziranje i proučavanje, detektiranje prostora u kojem se našla. Njezine geste izgledaju nasumično (da se referiramo na naslov predstave), ali ta nasumičnost usporedno proizvodi dojam prisiljenosti pokreta. Kao da je plesačica upravljana nekom drugom silom izvan nje same.
    Random House, autorica: Andreja Široki. foto: Ines Šulj
    I taj će se dojam razvijati i dinamizirati sve složenijim plesnim gestama i opkoračavanjem scenskoga prostora, sve do trenutka kada se nađe u poziciji u kojoj je sa sva četiri ekstremiteta u dodiru s podom. Tada se ostvaruje tehnički zahtjevna plastičnost tijela koje postaje animalno u svom kontinuiranom tijeku pokreta, u uvijanju i izvijanju mišića i okretanju i zakretanju zglobova. Od tada do kraja predstave, uz uvođenje glazbe, na koju plesačica reagira relativnom usklađenošću s ritmom i melodikom, gledateljevu pozornost plijenit će plastičnost plesne geste Maje Marjančić, koja je i koautorica predstave. Skulpturalnost njezina tijela pokrenuta koreografskom strategijom autorice predstave Andreje Široki usredotočena je na najunutrašnjije prostore plesačkog korporiteta, na njegov imaginarij, a proizvodit će čistu, promišljenu, suptilnu varijaciju ženskoga plesnog sola te toliko važne i u povijesti plesa markantne izvedbene figure.

    U suradnji s dramaturginjom Vedranom Klepicom, koja je svoje dramaturške točke vrlo dobro markirala i izborom glazbe (a radi se o skladbama Juliena Netoa, Keitha Fullertona Whitmana, Johna Mausea, Chrisa Clarka i nekoliko sekundi zvučnog zapisa iz Hitchcockovih Ptica), s kostimografkinjom Eminom Kušan i oblikovateljem svjetla Sašom Bogojevićem, koautorski je duo, Maja Marjančić i Andreja Široki, proizveo u svojoj dosljednoj jednostavnosti i čistoći intrigantnu plesnu predstavu koja postavlja u središte pitanje nemogućnosti da nasumični pokret ne postane istodobno i zastupnik plesne estetike izvođača ili autora. Donoseći na scenu plesno tijelo s naznakama oprečnih svjetova: onoga retro, jer više radi na praktičnom istraživanju plesne geste nego na njezinu konceptualiziranju, i onoga cyber, inkarniranog u začudnoj pojavnosti plesačice, Random House uvlači gledatelja u tu potragu za intimnom plesnom kretnjom u golemom praznom prostoru bivše tvornice Jedinstvo na Savi, neposrednim izlaganjem autentičnog plesnog imaginarija u formi sola.

    © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 19. studenoga 2011.

Piše:

Katja
Šimunić

kritike i eseji