Polazište za improvizaciju

Bacači Sjenki: Muški - ženski / Ženske - muške (MŽŽM), red. Katarina Pejović i Boris Bakal

  • Bacači Sjenki: Muški - ženski / Ženske - muške, red. Katarina Pejović i Boris Bakal, foto: shadowcasters.blogspot.com

    Predstava Muški - ženski / Ženske - muške (MŽŽM), treći dio trilogije O zajedništvu Bacača Sjenki, premijerno je izvedena 25. veljače, odnosno 14. ožujka u Teatru &TD. Riječ je o dvije predstave, jednoj isključivo muškoj i jednoj isključivo ženskoj, u režiji Katarine Pejović i Borisa Bakala. Tretirajući problematiku spolnih stereotipa, predstave se igraju za isključivo istospolnu publiku, mušku ili žensku. „Ne znamo što će to proizvesti, ali zato to i radimo. Mi istražujemo.” – kažu Bacači i nastavljaju istraživanje nizom gostovanja. Kao dio ženske publike, sudjelovala sam na Ženskoj izvedbi (Irme Alimanović, Zrinke Kušević, Jelene Miholjević, Mone Muratović i Petre Težak) u Pakracu (Kulturno prosvjetno društvo Sloga, 23. studenoga) i na Muškoj izvedbi (Benjamina Bajramovića, Nikše Butijera, Deana Krivačića, Borisa Bakala i Vilima Matule) u Zagrebu (Kino Mosor, 24. studenoga).
    Bacači Sjenki: Muški - ženski / Ženske - muške, red. Katarina Pejović i Boris Bakal, foto: shadowcasters.blogspot.com
    Izvedbeni prostor funkcionira na isti princip u obje predstave. Nalazi se u središtu prostorije i oko njega se koncentrično šire stolci za publiku. U središtu su dva stola na kojima su rekviziti, tipično muški ili ženski, od kojih su neki korišteni kao okidači za razvoj priče. U pozadini su ploče s bilješkama kojima se koriste kao polazište za improvizaciju. Izvođači su posvuda, slobodni u kretanju i u interakciji s publikom, koju izravno uvlače u predstavu pričom i tjelesnim kontaktom (češkanjem, maženjem, friziranjem...). Priče su temeljene na osobnim iskustvima izvođača, a razvoj im je određen interakcijom s ostalim izvođačima i publikom. Otvarajući tako određene teme i razgrađujući ih, izvođači kreiraju platformu za  artikulaciju govora o muško/ženskom pitanju i ulozi muškarca i žene u današnjem društvu.

    Ponašajući se nepatvoreno, svjesni kojoj se skupini obraćaju, izvođači su napravili simpatičnu razliku već u samopredstavljanju, koje je kod ženskih izvođača išlo u smjeru „teška  sam, bezidejna, iskompleksirana...“, a kod  muških „imam stan u Zagrebu, u centru Zagreba...“. Također je kod izvođača bila prisutna doza opreza i usiljenosti (a znao ih je, kako kažu, dočekati i „čopor agresivnih žena“), dok su izvođačice odmah uskočile u komunikaciju (slična iskustva ima i muški dio tima, koji se s muškom publikom odmah skuži). Vidljiva je i razlika u nastupu generalno, prštavih i otvorenih, brbljavih, razigranih izvođačica i smirenih, suzdržanih muškaraca.
    Bacači Sjenki: Muški - ženski / Ženske - muške, red. Katarina Pejović i Boris Bakal, foto: shadowcasters.blogspot.com
    Čini se da su obje izvedbe težile integraciji aspekta karakterističnog za suprotan spol. Žene su se tako kretale kroz teme od šopinga, veza, svadbi, dojenja preko lejzbijstva do promišljanja uloge žena u politici i afirmacija „želim živjeti kako ja želim živjeti“ (odjeća je to podcrtavala – od blještave i napadne ženske odjeće presvlačile su se u casual i pomalo mušku odjeću, uz smanjenje šminke). Muškarci su se uz manje dinamičnu izmjenu tema kretali prema otvaranju, od iskazivanja stavova do iskazivanja osjećaja (iz odijela presvlačili su se u udobnu odjeću). Zanimljiv je detalj prekrivanja očiju bijelom trakom pri iskazivanju osobnih priča, koji asocira istodobno na sram pri samootkrivanju (samozaštita) i hrabrost, suočavanje (ratništvo).

    Doista, i potrebna je hrabrost da se osobno iskaže javno – izvođači nastupaju kao privatne osobe izlažući svoja iskustva, uvjerenja i osjećanja na propitivanje samima sebi, ostalim izvođačima i publici. Do mjere do koje su spremni ili do koje trenutno mogu ili žele. Također, do mjere do koje kao glumci  i (su)autori osjećaju da je potrebno za cjelinu predstave i publiku. Problem je u nalaženju ravnoteže između pukog čavrljanja i prolaženja kroz teme (recimo, u nekim je trenucima ženska izvedba djelovala kao animirani šareni ženski časopis s nabacanim, okrznutim ženskim temama i problemima) i odlaženja predaleko u iscrpljujuće rasprave oko neke teme koju niti jedan stav ne može u potpunosti zadovoljiti  (tako bi prepirka dviju izvođačica oko toga treba li žena biti kućanica ili aktivirana u javnom životu u slučaju interaktivnije publike mogla otići u nedogled).
    Bacači Sjenki: Muški - ženski / Ženske - muške, red. Katarina Pejović i Boris Bakal, foto: Martina Kenji, shadowcasters.blogspot.com
    No od tog su se problema Bacači unaprijed ogradili zamislivši izvedbu kao eksperimentalnu situaciju u kojoj su sve opcije otvorene zahvaljujući statusu publike kao ravnopravnog sudionika. Svakim svojim iskazom izvođači ujedno izazivaju publiku na raspravu, koja je u svakom trenutku slobodna intervenirati i tako mijenjati tijek izvedbe (ohrabrena toplom i sveprihvaćajućom atmosferom koju kreiraju izvođači). Izvođači nenametljivo provociraju debatu, a publika dobiva onoliko koliko uzvraća i koliko zatraži, tako da su za ishod predstave svi odgovorni. I svaki je ishod drugačiji, ovisno o madahnuću i vodstvu izvođača te reakcijama publike.

    Svaka izvedba sadrži niz varijacija na zadanu temu i u toj je raznolikosti (perspektiva) njezina zanimljivost. Zanimljivost je već i u samom dijeljenju (razmjeni iskustava) te u iskušavanju ideje udruženja individualnih resursa za suočavanje sa zajedničkim dilemama. Može li takva situacija polučiti kakve zaključke o muško/ženskom pitanju općenito – teško, s obzirom na niz čimbenika kojima je uvjetovana perspektiva svakog prisutnog pojedinca. No može sugerirati svakom ponaosob gdje je po određenom pitanju trenutno u svijesti te pružiti povod za propitivanje trenutnih stavova.

    © Mirna Rončević, PLESNA SCENA.hr, 6. prosinca 2011.
    Bacači Sjenki: Muški - ženski / Ženske - muške, red. Katarina Pejović i Boris Bakal, foto: Damir Žižić, shadowcasters.blogspot.com

Piše:

Mirna
Rončević

kritike i eseji