Ironičan autorski komentar

Persona, ideja i režija: Nataša Lušetić, produkcija: MSU i Multimedijalna radionica „Nataša Lušetić“

  • Persona, ideja i režija: Nataša Lušetić

    Persona
    je hibridna izvedba koja spaja predavački performans, interaktivni video, koncertnu izvedbu i teoriju. Autorica, izvođačica i pokretačica izvedbe je Nataša Lušetić, umjetnica koja je na našoj sceni najpoznatija po predstavama Dekadencija, Imago, Žudnja i Egomania te ulozi u filmu 100 minuta Slave.

    Scenom dominira bijelo platno za projekcije ispred kojeg je stol s laptopom i stalak za note, a na drugoj je strani scene projekcija notnog zapisa. Izvođačica započinje izvedbu skladbom raznih smjehova, smijuljenja, uzdisanja, mrmljanja. Score tog koncerta zapisan je i publika ga prati preko projekcije. Nakon te uvertire slijedi predstavljanje deset likova koje izvodi sama autorica kratkim filmovima snimljenima na istoj sceni. Svaka persona (ili svako poglavlje ove izvedbe ili svaki portret) počinje uvodom u film u kome ona, identično odjevena kao i na sceni, prikazuje metaforički ulaz u svaki lik kroz začudne situacije kao što su valjanje u zemlji ili u nekoj žutoj ljepljivoj masi, padanje sa stijene u vodu, jedenje sirova mesa ili lijepljenje tijela čvrstim selotejpom.

    promo fotografija: Persona, ideja i režija: Nataša Lušetić„Persone“, kako autorica objašnjava u popratnom materijalu, „lica u unaprijed zadanom scenariju“, niz su likova od kojih su neki lako prepoznatljivi, gotovo stereotipni, kao primjerice nesigurna i izgubljena kućanica, divlji i nasilni skinhead ili zaboravljena, dementna, ostarjela Brenda. Neki su pak bizarniji, suvremeniji, teže pronicljivi, time i intrigantniji; tu su transvestit opsjednut dijalektikom i seksom, meta-zen-intelektualka koja mijenja tjelesni oblik ili pak anđeoska pojava koja jedva da komunicira i to na – švedskom. Projekcije videofilmova s izvedbama tih likova Nataša Lušetić pokreće sama s laptopa te ulazi s njima u izravni dijalog, ponekad ih provocirajući, intervenirajući u njihove situacije, režirajući, osporavajući ili pak ohrabrujući. Nakon svake osobe slijedi kratak autorski komentar, najčešće ironičan, čak i sarkastičan. Za kraj izvedbe, selimo se na youtube, a autorica objašnjava svaki od svojih likova, u nekom samoostvarenom, prihvatljivijem, zadovoljnijem ili onom za javnost dotjeranom izdanju. (Osim Brende ipak, jer u izvedbi starosti ipak nema pomaka.)

    Kod Nataše Lušetić zaista plijeni njezina energija, odlučnost i nemilosrdna disciplina. Intelektualna, autorska i izvedbena. Nemilosrdnost u smislu precizne teorijsko-autorske misli koju svim komponentama izvedbe podupire ne osvrćući se na težinu tvrdnje ili forme koju predstavlja. Ustrajavanje na formi, primjerice, nakon nekog vremena prestaje biti u službi izvedbe i postaje persona sama po sebi. Drugim riječima, nabrajanje likova istim ritmom i istim principom negdje na polovini izvedbe, unatoč glumačkoj virtuoznosti i britkom humoru, postaje zamorno. No istovremeno jasno je da je to autorska odluka, i postaje zanimljivo razmišljati koje je sve izvedbene, kazališne, redateljske ili montažerske alate autorica mogla upotrijebiti kako bi olakšala ili omekšala formu, podigla dinamiku, uvela neočekivani obrat, a nije. I, naravno, što tvrdi time što nije.
    Persona, ideja i režija: Nataša Lušetić
    Persona je organizirana po raznim stupnjevima izvedbenosti subjekta: u središtu je autorica ili pokretačica, njezina sljedeća uloga je predavačica, sljedeća razina je transformacija, nad njom je sloj igranja persona koje su u kostimima, maski i dramskim situacijama, i zadnji je potpuna izvedba, ona u virtualnom prostoru youtubea. Tako se, osim linearno kroz formu nabrajanja ili izlaganja raznih likova, izvedba gradi i vertikalno sve više se udaljavajući od stvarnog tijela. Ova izvedba bespovratno tvrdi kako je svaki aspekt identiteta izvedba i kako se odvija u unaprijed određenim okvirima, i kako, htjeli to priznati ili ne, sami sebe neprekidno režiramo i izvodimo. Bespovratno, jer autorica slojevima izvedbe stvara vorteks vlastitih identiteta, a samu sebe, neko utopijsko jednostavno ja, ne imenuje.

    Koliko je duhovita i povremeno zabavna, izvođački besprijekorna, Persona je istovremeno sumorna, jer za sobom ostavlja tezu, pojednostavljeno – da je prostor stvarne individualne slobode unaprijed nastanjen modelima koje je jedino moguće ponavljati. Je li tomu tako, pitanje je za teorijsku ili filozofsku raspravu, jer Nataša Lušetić u svim segmentima pokazuje potpunu autorsku suverenost i ne otvara prostore sumnji ili krhkosti.
    Persona, ideja i režija: Nataša Lušetić
    Osobno mi je izuzetno zanimljiva postizvedbena slika, trenutak u kojoj izvođačica napušta prostor izvedbe ostavljajući iza sebe platno, laptop, kameru, notni zapis. Cijeli taj izvedbeno-virtualni organizam ostaje poput ljušture, poput odbačenog praznog tijela, tijela bez središta, bez srca. Izvođačica koju smo slušali i gledali posredovanu raznim izvedbama sebe nestaje, a iza sebe ostavlja taj cijeli pogon identiteta. I time nam otvara novi prostor, za sada mračan, nejasan i neistražen, prostor izvan izvedbe.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNASCENA.hr, 27. prosinca 2011.


    autorski tim:
    ideja, režija i izvedba: Nataša Lušetić
    direktor fotografije: Bruno Bahunek
    montaža: Vjeran Pavlinić
    kostimi: Nataša Mihaljčišin
    producent: Edvin Liverić
    obrada slike: Krsto Jaram
    obrada zvuka: Dražen Gavrilović i Livada Produkcija
    maska i frizure: Marija Bingula
    asistent producenta: Darko Ramljak
    tehničko vodstvo: Tomislav Šmider
    u ostalim ulogama: Bojan Navojec, Miloš Žerajić, Kyra, Ivan Prusina, Edvin Liverić, Kiki

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji