Zaštitnik tradicije francuskog baleta

Roland Petit, francuski plesač, koreograf i redatelj (Villemombleu kraj Pariza, 13. siječnja 1924. – Geneva, 10. srpnja 2011.), u povodu godišnjice rođenja

  • Roland PetitGodine 1933. Roland Petit primljen je u baletnu školu pariške Opere. Već 1941. ima prve koncerte u pariškoj Salle Pleyel sa Janine Charrat, o kojoj se počinje govoriti u baletnim krugovima Pariza… Charrat tu svoju popularnost zahvaljuje maloj ulozi u filmu Smrt labuda, u kojem naša Mia Slavenska nosi glavnu ulogu.

    Godine 1944. izlazi iz Baleta pariške Opere iako je već imenovan sujet, što bi kod nas odgovaralo naslovu solist – epizodist.

    Irene Lidova organizira mu prvu pravu predstavu. Postavlja dva nova baleta: Les Forains (Zabavljači) i Le Déjeuner sur l'herbe (Doručak na travi, po Manetu?). Argument za Les Forains predložio je Boris Kochno, nekada vjerni pratilac Djagiljeva, glazbu piše Henri Sauguet, Christian Bérard je autor kostima i dekora… interpreti su, osim Rolanda Petita, sve mladi plesači, kasnije velike zvijezde: Nina Vyroubova postaje étoilé pariške Opere, Ethéry Pagava te Ludmilla Tchérina, kasnije direktorica trupe u kojoj pleše Miljenko Banović, a potpisnik je ovih redaka plesač i koreograf.
    Zanimljivo je kako se ljudi susreću i djeluju jedni na druge, a ponekad su im i sudbina… Spomenuo sam Irene Lidovu, koja 1944. promovira Janine Charrat i prve koreografije Rolanda Petita… Ta ista dama dvanaest godina kasnije izmisli trupu bombastičnog imena Ballet des Étoiles de Paris. U toj maloj trupi, osim nekoliko Francuskinja, sudjeluju Milorad Mišković, Veseljko Sulić, Veronika Mlakar, a i pisac ove epistole, a glazbeni je direktor Krešimir Šipuš.
    (A i u trupi Ballet Janine Charrat plešu sva naša imena spomenuta u ovom članku.)

    Godine 1946. Roland Petit ima 22 godine. Izlazi njegovo najpoznatije djelo Jeune homme et la mort (Mladić i smrt). Je li čaroliju djela uvjetovala magična prisutnost Cocteaua, Bachova passacaglia – u ponešto skraćenom trajanju u orkestraciji Respighia – ili akrobatska spretnost Jeana Babiléea, koji predlaže ples koji se radikalno udaljava od plesa tadašnjih plesača školovanih u pariškoj Operi? Cocteau je također predlagao nešto što čini jednu od okosnica Labanova pristupa, a što će kasnije uporno prakticirati tandem Cunningham – Cage i što je sada doslovno preplavilo skoro svu suvremenu koreografiju: slučajne odnose – susrete između glazbe i koreografije; plesati svaku večer isti balet na neku drugu glazbu… No 1946. to tehnički i financijski nije bilo moguće.
    Roland Petit
    Puno je kontroverza oko tog baleta. Tko je ustvari autor? Cocteau, koji nadzire sve probe i indicira neke od pokreta, Babilée, koji predlaže i pokazuje svoje invencije, ili Petit, koji sve to posloži…? Primjerice, Cocteau kao kostim za mušku ulogu predloži neku vrst kombinezona iz automehaničarske radione što mušku ulogu smješta u vrlo jasnu socijalnu kategoriju. U plesu Babiléea nema ništa od klasično lijepih elemenata… sve je tragično… bijesno… i na samom rubu živaca i života… Kasnije svog muškog interpreta Petit oblači u akademski triko. Vitki su, vrlo elegantni, više se brinu oko tehničke čistoće koreografskih elemenata nego oko smisla tog pothvata… Nažalost, možda je u tome prednjačio Rudolf Nurejev.

    (Pada mi na pamet jedno pismo koje je Verdi uputio impresariju s kojim se dogovara oko interpreta za operu Macbeth: „Molim te, nađi mi pjevačicu koja ima glas s ponekom pokvarenom notom!“)

    U programu piše: „Jeune homme et la mort, balet, dekor i kostime ispričao Jean Cocteau, koreografirao Roland Petit.“ I da završim tu priču. Moja prva turneja kao plesača u nekoj francuskoj trupi bila je u Irskoj i Engleskoj, a taj je balet bio glavni u programu. Svaku sam večer stajao u kulisi tih pola sata i fascinirano promatrao performans Babiléea. Nitko mu se nije ni približio.
    Roland Petit, Boris Kochno, Nathalie Philippart, Jean Babilée i Jean Marais slušaju Jeana Cocteaua, foto: Serge Lido, 1946.Roland Petit
    Malo se govori o jednom kratkom baletu koji je nastao u prvim godinama njegove koreografske avanture. Le Rendez-vous (Sastanak, 1945), balet u kojem, srećom, Petit zaboravlja da je odgojen u pariškoj Operi, da je akademski ples jedini mogući način plesanja i da je tehnika ono što je najuzbudljivije. U Le Rendez-vousu Petit se kreće na tragu onoga što bismo mogli zvati poetikom siromašnih i tu su Francuzi imali veliku tradiciju od Villona do Jacquesa Préverta, a Prévert je scenarist nekih od najboljih francuskih filmova sredinom prošlog stoljeća. Njegov film Les Enfants du paradis (Djeca raja) dugo je vremena bio na samom vrhu najboljih filmova.

    (Édith Piaf bila je fascinantan glasnogovornik te poetičnosti. Kompozitor, inače autor mnogih popularnih šansona, mađarski Židov Joseph Kosma, muzičku temu baleta preradi u glasovitu šansonu Les feuilles mortes (Mrtvo lišće), a Prévert napiše jedan od svojih najljepših tekstova. Yves Montant i Juliette Greco proslavili su se tom pjesmom.)

    Roland Petit i Zizi Jeanmaire na praizvedbi baleta CarmenGodina 1949. – Carmen, prva adaptacija Bizetove opere za kazalište plesa. Djelo privlačivo po nekom osjećaju svježine i autentičnosti. U sterilnom baletnom repertoaru tih godina Carmen je šok i događaj. Premijera u Prince’s Theatreu u Londonu. Tommy Dessere odgovoran je za aranžman Bizetove glazbe, Antoni Clavé za dekor i kostime. Uloge plešu Petit, Zizi (dotad Renée) Jeanmaire i Serge Perrault. Bilo je to možda i najljepše razdoblje Ballets des Champs-Élysées: malo novaca, puno ideja i briljantnih rješenja. Petit se oslobodio stege tradicije; pokazuje da je spreman ići mnogo dalje… No je li išao?

    Kostim Zizi Jeanmaire, sretna invencija za Carmen, opterećuje, kao i kasnije sve buduće produkcije Petita… Većina kasnijih ženskih interpreta nosi skoro isti kostim te se prema tome i ponašaju carmenovski; čak su i koreografski elementi vrlo slični. No Carmen još uvijek postoji i pleše se. Ne samo kao uspješno svjedočanstvo nekih prošlih vremena nego i kao balet koji gledamo s interesom i užitkom. Dobar balet, ideje i realizacija.
    Tek se pedesetak godina kasnije s tom temom pojavljuje novi klinac, nova intrigantna predstava – Carmen Matsa Eka! Ek također ima iza sebe klasično školovanje, ali je više sin Nižinskog nego unuk Petipaa, a Roland Petit ipak ostaje u svojoj čvrstoj odluci da obrani i zaštiti veliku tradiciju francuskog klasičnog baleta.)

    No dugo je putovanje Petita kroz meandre kazališta plesa. Nakon prvih, vrlo uspješnih pokušaja s Ballets des Champs-Élysées slijede: uz pomoć princa Alessandra Ruspolija osnivanje Les Ballets de Paris – Roland Petit (1948); 1952. prvi film u Hollywoodu – Hans Christian Andersen u režiji Charlesa Vidora, potom 1955. Staklena papučica (The Glass Slipper) Charlesa Waltersa i film s Fredom Astaireom Tatine duge noge (Daddy Long Legs) pa Anything Goes (1956) s Bingom Crosbyjem, Mitzi Gaynor i Zizi Jeanmaire. Zanimljivo je vidjeti razliku u mentalitetima Europe i Amerike; Robbins i Balanchine godinama rade muzičke komedije, pa i kabaret na Broadwayu, ali Petitu ni Francuska ni Europa ne opraštaju bavljenje mjuziklom!

    (Mali intermeco o Fredu Astaireu. Pred izvjestan je broj godina bila anketa o tome tko je najbolji plesač 20. stoljeća. Najveći broj glasova, više i od Barišnikova, dobiva Fred Astaire!)
    Mihail Barišnjikov u baletu  Jeune homme et la mort (Mladić i smrt)naslovnica biografije Rolanda Petita J ai danse sur les flots (Plesah na valovima), 1993.
    Godina 1959. – revija u Alhambri, kuća u kojoj iste godine ima premijeru Cyrana de Bergeraca.

    Godina 1965. – prvi povratak u parišku Operu: Notre Dame de Paris.

    Godina 1966. – osniva Ballets de Roland Petit; premijera L'Eloge de la Folie (Pohvala ludosti) po Erazmu Roterdamskom. Godinu dana kasnije jedna od njegovih rijetkih suradnji s nekim avangardnim kompozitorom: Olivier Messiaen – Turangalîla – pariška Opera.

    Plakat za reviju u Casino de Paris u kojoj je zvijezda Zizi JeanmarieIako je s prvom revijom u Alhambri izgubio puno novaca, iznajmljuje Casino de Paris. Postavlja dvije revije, u kojima je zvijezda njegova supruga Zizi Jeanmaire. Opet gubi puno, puno novaca…

    Godine 1970. preuzima direkciju Baleta pariške Opere. Nakon nekih vrlo neprijatnih sukoba odlazi nakon nepunih šest mjeseci! Gradonačelnik Marseillea ponudi mu da formira novu baletnu trupu u tom gradu.

    Godine 1972. postavlja Pink Floyd Ballet u Marseilleu. Ostaje ondje 26 godina. Brojne kreacije: Coppelia, Šišmiš, La Rose malade (Bolesna ruža) s Pliseckom, a 1981. trupa dobiva naslov: Balet national de Marseille – Roland Petit.

    Godine 1988. nakon niza nesporazuma s gradom, pa i plesačima, Petit daje otkaz zabranivši izvođenje svojih baleta. Odlazi u Švicarsku!

    Godina 1999. – posljednja kreacija za parišku Operu: Clavigo (Goethe).

    Petitu prije svega trebaju pisci koji će mu napisati / predložiti neki upotrebljiv predložak… Sve do kasnijih godina, kad se pomalo oslobodio te nasušne potrebe za nadahnućem kroz ideje nekog drugog, koji – ako je moguće – nosi neko vrlo poznato ime.

    Kochno za Les Forain, Cocteau, Prevert, Anouilh za Le Loup i Les Demoiselles de la nuit (Noćne gospođice), Simenon za La Chambre, u kojoj naša Veronika Mlakar nosi glavni teret baleta, Queneau za La Croqueuse des diamants (Žderačica dijamanata), Orson Welles za The Lady in the Ice….itd… itd….

    Zizi Jeanmaire i Veseljko Sulić na praizvedbi baleta Cyrano de Bergerac 1959.Tu su Dior, Balmain, Saint Laurent, Picasso, Erte, Carzou, Buffet, Ernst, Delvaux, Vasarely… itd…Zatim kompozitori Auric, Jarre, Landowski, Sauget (koji za ekipu Tchérine, zajedno s Theodorakisom, sklada glazbu za Ljubavnike iz Teruela), Dutilleux, Constant, a ne oklijeva ni sa suradnjom sa šansonjerima i nekim drugim pristupima glazbi: Pink Floyd, Béart, Gainsbourg…

    Posluži se i Rostandom za Cyrana, Simenonom, Lerouxom za Fantoma u operi… Na listi su i Goethe, Puškin (Pikova dama), Hugo, Erazmo… Popis je dug. Ocijeniti u kojoj je mjeri zaista uplovio u duhovnost svih tih navedenih autora bit će zadaća nekog budućeg biografa Rolanda Petita.

    Osobno, teško sam podnosio narativnost njegovih dekora, predvidljivo ponašanje njegovih pozitivaca i površni erotizam sveden na ponešto micanja bokovima i standardni opasni smiješak glavne zavodnice. Ali…

    Uz sve te primjedbe u svakom od njegovih baleta dogodi se neki trenutak, neka scena u kojoj Petit skida sa sebe namaz operno – baletne tradicije i dogodi se desetak minuta pravog, velikog kazališta plesa. Primjerice, u baletu na teme Prousta postoji sjajna samoironična scena, u kojoj se ostarjeli homoseksualac nađe okružen grupom okrutnih mladih ljepotana; dvije kratke, duhovite scene u Pohvali ludosti i u Cyranu, kada Cyrano šapće Christianu stihove za Roxanu (naš Veseljko Sulić kasnije je preuzeo tu ulogu); nekoliko zaista lijepih scena u Les Amours de Franz (Schubert); trio iz predstave Clavigo i zaista iznenađujući duet na Ravelov Bolero… Ima toga još, a tu je i još nešto: stalna invencija i iznenađenja u njegovim klasičnim duetima, koji nas svaki put oduševe smionošću i nekim novim pristupom toj tako staroj koreografskoj temi.
    Roland Petit i Renee (Zizi) Jeanmarie
    Petit je dugo plesao u svojim baletima. Visok, vitak, formiran u, u to vrijeme najboljoj, školi klasične tradicije, solist baleta u dvadesetoj godini. Od Les Forains, Carmen, preko Le Loup, Cyrana i Quasimoda sve do Coppeliusa, Petit je sjajan u tim karakternim ulogama. Plavi anđeo (prema istoimenom filmu s Marlene Dietrich) jedan je od njegovih najzanimljivijih baleta zahvaljujući njemu kao tragičnom i bijednom profesoru Unrathu. Izvrstan u tim kompozicijama, Petit se često služi klasičnom pantomimom, ali i onom Marcela Marceaua, a pritom daje do znanja da solidno poznaje plesne tehnike.

    U istom razdoblju jedan drugi francuski koreograf stvara svoju legendu: Maurice Béjart. Između Petita i Béjarta tinja latentna netrpeljivost, ali otvorenih sukoba nema, osim jedne pomalo nezgodne izjave Béjarta: „Mi smo skoro istih godina, a kao da smo iz dva različita svijeta.“ Petit nije odgovorio.

    A možda je sve to i točno. Otac Petit ima mali bistro u pariškim Led Halles (to je prostor o kojem piše Zola u svom Trbuhu Pariza), a njegova mati otvara vrlo uspješnu trgovinu potrepština za balet u samom centru Pariza nedaleko od opere. Gaston Berger, francuski filozof, otac je Mauricea Béjarta, koji se, logično, od mladih nogu susreće s francuskom intelektualnom elitom, koja ga kasnije podupire i pomaže. I jedan i drugi su plesači, koreografi i redatelji i obojica se pokušavaju domoći mjesta u pariškoj Operi. Bezuspješno!
    Roland Petit i Zizi Jeanmaire na praizvedbi baleta Carmen
    Vrhunac svojih karijera grade Béjart u Bruxellesu i Lausanni, a Petit u Marseilleu. To nas nekako vraća točno stoljeće unazad: Bournonville trijumfira u Kopenhagenu, a Petipa u St. Petersburgu!

    (Nakon njihova odlaska u neka ljepša lovišta imamo dvije različite reakcije Francuske. O nestanku Béjarta pisalo se i govorilo opširno u svim sredstvima priopćavanja. O Petitu tek nekoliko oskudnih javljanja.

    Godine 1954. Roland sklapa brak s Renee „Zizi“ Jeanmaire. Isto su godište, oboje su školovani u prestižnoj školi pariške Opere, oboje su se odlučili za karijere izvan Opere. Zizi pleše u velikom broju baleta svoga supruga. Nekoliko je puta voditeljica revija koje režira Petit. Izvrsna je pjevačica šansona te dobiva jednu važnu diskografsku nagradu za snimku šansone iz baleta La Croqueuse des diamants. Par ima jednu kćer – Valentinu.

    Carski – ruski balet neosporno su stvorili francuski koreografi. U toj svojoj pečalbi za boljim poslom i više novaca kao luksuzni gastarbajteri mnogi od njih izabiru carsku Rusiju. Emigracija koreografa počinje već krajem 18. st. Za Charlesom le Picqom slijede Charles Didelot, Pierre Chevalier, Alexis Blache, Jules Perrot – koautor Giselle, kasnije glavni pedagog pariške opere (vidimo ga na Degasovim slikama), Arthur Saint-Léon, autor Coppelie i kreator notacije plesa pod imenom stenochoregraphie, te konačno – Marius Petipa i njegov otac Jean-Antoine.

    Bilo je logično da se Francuzi i u 20. stoljeću upute u taj dio svijeta. Ako se ne varam, prvi je bio Béjart s Beethovenovom 9. simfonijom, a Petit kasnije s Gymnopédies (Satie), Notre Dame de Paris i Dame de pique.
    Roland Petit s lutkom u baletu CoppeliaRoland Petit
    (Jedna mala i sasvim lokalna parenteza: 1960. Ludmilla Tchérina složila je malu trupu i povela je na turneju u Sovjetski Savez. Uz nekoliko francuskih plesačica sudjeluje i pisac ovih redaka, a Krešimir Šipuš je muzički direktor!)

    I mali p. s. na temu Rusije, koja sve do Fokina nema značajnih koreografa, a svi pomalo zaboravljaju Ivanova, koji je koreograf najljepših činova Labuđeg jezera (II. i IV.) i Orašara.

    Roland Petit pojavio se kao mladi, novi kreator u vrijeme krize francuske koreografske scene. Psi više nisu lajali jer karavane više nisu prolazile! Unio je svježinu i novu energiju u francusko kazalište plesa, pa i šire od tih prostora.

    Vjerujem da ga Francuzi neće zaboraviti. A ne bismo trebali ni mi!

    © Milko Šparemblek, PLESNA SCENA.hr, 3. siječnja 2012.