Plesati s olovkom u ruci

Priručnik za prazne prostore, koncept i koreografija: Marjana Krajač

  • Priručnik za prazne prostore, koncept i koreografija: Marjana Krajač, foto: Iva KorenčićPredstava Marjane Krajač Priručnik za prazne prostore plesno je djelo koje umrežava zapitanosti o razlikama i sličnostima između estetske, kreativne geste i svakodnevne, obične geste, o uplivu stvarnosti na materijal predstave, o opservatorskoj percepciji samih izvođača unutar procesa rada i aktivaciji osobne i kolektivne koncentracije na taj proces, o odnosu istraživačkih plesnih postupka na probama i rezultata istih koji se pokazuje na sceni te angažmana gledateljske percepcije u raspolućenosti između gledanja montirane dokumentarne snimke nastajanja predstave i žive izvede plesačice.

    Složenost i isprepletenost koreografskih strategija u napetosti je s jednostavnom, čistom i jasnom organizacijom scenskoga prostora, koji se sastoji od velikog projekcijskog platna postavljenog na sredini pozornice, dok je lijevi dio scene paralelno uza zid markiran bijelom trakom na podu po kojoj se kreće plesačica. Na projekcijskom platnu pratimo proces rada na predstavi preko snimke četiriju izvođača (Lysandre Coutu-Sauvé, Jacob-Peter Kovner, Chloé Serres, Anna Rocha) i dramaturga predstave (Marko Kostanić), a na označenom dijelu pozornice pratimo jednu od izvođačica sa snimke (Lysandre Coutu-Sauvé). Izvjesno je da kao izvođač/inicijalna tema/problem predstave sudjeluje i sâm prostor, kako onaj na snimci tako i onaj u kojemu publika prisustvuje izvedbi. Predstava se, dakle, gradi od paralelnog uvida u proces plesnoga istraživanja tijekom proba, zabilježenoga kamerom i projiciranog na platnu, i rezultata toga rada, koji pratimo na lijevom dijelu scene u izvedbi plesačice čije se geste povremeno poklope s plesnim gestama pojedinih izvođača na snimci.

    Kada bi bijeloj traci na podu bile pridružene još tri takve usporedne trake, imali bismo cjelovit rezultat rada na predstavi, imali bismo, dakle, i cjelovitu predstavu. Ovako imamo samo jedan njezin estetizirani (fiction) dio i izbor iz dokumentarne (faction) zabilježbe procesa rada, odnosno montiranu snimku, što opet svjedoči o namjernoj necjelovitosti uvida. Dodatne su nesigurnosti prisutne i u fikcionalnom plesu uživo jer on očito uključuje i improvizaciju pa nas ne učvršćuje u dojmu kako tu postoji plesni narativ koji možemo rekonstruirati, nego je prisutna nelagoda nepredvidiva pokreta. A mogli bismo reći i da se proizvodi izvjesna reverzibilnost između izvedbenih realnosti na način da dok plesno-improvizirani materijal trenutačnošću sugerira dokumentarnost, snimka je montirana, savršeno ponovljiva i kao takva sugerira fikcionalnost, što je dodatno osnaženo gradnjom prepoznatljivih karaktera plesača naglašavanjem nekih od njihovih osobina.

    Primjerice, jedna od plesačica jako je prehlađena no ne odustaje od proba, ustrajava i koncentrira se na plesni rad usprkos evidentnoj tjelesnoj indisponiranosti. Druga plesačica iznenađuje nas slijedom podjednako usredotočenih gesti istraživanja plesnoga materijala na sredini dvorane, potom odlaska do mjesta odakle će dalje pratiti tijek probe, navlačenja pamučne majice na oznojeni torzo i izvlačenja papirića iz džepa donjeg dijela trenirke s kojega će nešto pročitati ili na koji će nešto bilježiti. Koreografkinja u tom trenutku zamrzava kadar i sama svjesna koliko je fascinantna podjednaka energija svakodnevnih gesti i onih koje su trenutak ranije istraživale plesni imaginarij. Jedini muški plesač izdvaja se vedrim izrazom lica, smiješkom, za razliku od triju izvođačica i dramaturga čija su lica naglašeno ozbiljna. Posebno mjesto pripada pak plesačici koju pratimo udvojenu, na ekranu i na sceni, ali zapravo je ta njezina udvostručenost donekle osujećena razlikom u pojavnosti: na platnu ima dugu kosu nemarno skupljenu navrh glave koja pleše zajedno s njom i prati njezine i najmanje geste, razbarušujući ih i usmjeravajući ih en dehors, a u kazalištu, u živoj izvedbi, posve kratka kosa prilagođava se fluidnoj, mirnoj liniji plesačicina tijela i naglašava sabirući gestualitet en dedans.
    Priručnik za prazne prostore, koncept i koreografija: Marjana Krajač, foto: Iva Korenčić
    Projekcijski materijal oblikovan je od tri osnovne serije snimki, one plesnog materijala koji nastaje tijekom proba, potom razgovora izvođača nakon proba praćenih gestama dok se promišlja netom iznađeni i pokazani plesni materijal, te snimka u kojoj pratimo kako jedni druge promatraju u procesu istraživanja. Kao gledatelji predstave tu se suočavamo s pitanjem promatrača promatranog unutar same predstave. Bilježeće oko kamere vodi, pretpostavljamo, jer to nije navedeno u programskoj knjižici, autorica koncepta i koreografkinja predstave Marjana Krajač. Kamerom se hvata, primjerice, pozorno dramaturgovo promatranje proba. Hvata se i promatranje svakog plesača ponaosob kako prati što rade njegovi suradnici u dvorani, s bilježnicom ispred sebe, u koju zapisuje working notes.

    U jednom trenutku plesačica koja opservira probu pogleda izravno u kameru i kao da se nasmiješi i napravi malu gestu pozdrava oku kamere. Dramaturg u drugom sličnom trenutku također brzo pogleda u kameru i nastavi pozorno gledati probu. Jasno je da se izvođači ne prave da ne znaju da ih se snima, ne izvode plesni rad za kameru, nego se jednostavno trude raditi, a Marjana Krajač trudi se bilježiti taj rad. Kao i verbalne iskaze plesača koje razumijemo, ali ne u svakom detalju posve razgovijetno jer je zvučna slika naglašeno nečista, ponekad i agresivno bučna, zaglušena šumom same kamere. Koja tako postaje prezentna i gotovo tjelesna, čime potencira prisutnost, iz našega vidnog polja odsutna tijela koreografkinje.

    Ono što iz takvoga procesa rada proizlazi integriranost je koncepta i plesnoga materijala, zapisanoga i otplesanoga, olovke koja ostavlja trag na papiru i tijela koje se upisuje u prostor pokusne dvorane, u projekciju, ili tijela koje se dodiruje sa zidovima, podom dvorane za izvedbe. Marianne Van Kerkhoven svoj je sada već kultni tekst o dramaturgiji u plesu naslovila Gledati bez olovke u ruci, nastavljajući se na misao Paula Valéryja kako je „između gledanja bez olovke u ruci i i gledanja uz istodobno crtanje ogromna razlika“ te smješta posao dramaturga u onu prvu kategoriju gledatelja. Za plesače Marijane Krajač možemo reći da plešu istodobno razmišljajući o onome što će zapisati, da, metaforčki, plešu s olovkom u ruci. A dramaturg predstave, Marko Kostanić, angažirani je promatrač procesa plesnoga rada na probama i mislilac koji svojim tekstom naslovljenim Rad, institucije i mehanizmi odlučivanja uspostavlja referentni okoliš predstave. U tom tekstu, tiskanom u programskoj knjižici koja prati predstavu, ne spominje se niti jednom riječju ples ili dramaturgija, ali se govori o obezvrjeđivanju radnika, o načinu na koji je rad u posljednja tri desetljeća koja su prethodila današnjoj ekonomskoj krizi odstranjen iz političke sfere i potrebi da se javne institucije (osobito kulturne) ne anatemiziraju nego mijenjaju. Kostanić piše: „U kulturnom polju ne smijemo pristati na izjednačavanje estetskog antagonizma s političkim jer sam čin borbe za javne institucije donosi i rješenja u estetskoj dimenziji“.

    Priručnik za prazne prostore, koncept i koreografija: Marjana Krajač, foto: Iva KorenčićRastvoreno je, dakle, pitanje upliva stvarnosti u imaginativni materijal predstave, u kojoj se pred kraj s projekcije čuju ulomci govora na hrvatskom jednog ženskog i jednog muškoga glasa, koji asociraju na iskaze kakvi su se mogli čuti za vrijeme prosvjeda studenata na hrvatskim sveučilištima povodom ukidanja besplatnoga školovanja.

    A kada je gotovo na samom kraju kamera napustila dvoranu za probe i izašla na ulicu plesačica je, također, napustila svoju plesnu traku otkotrljavši se po podu u središnji prostor scene. Potom je mirno ležala ispod projekcije, kao da razmišlja... O onome što mi promatramo na projekcijskom platnu: izlog frizerske radnje s natpisima na turskome jeziku i izlog sportske kladionice, odvojene drvenim vratima između njihovih zasebnih ulaza. Na pločniku se nalaze trojica muškaraca u nekom razgovoru, dogovoru, a potom im se priključi i četvrti, odjeven u majicu s kapuljačom. Njihovo kretanje, njihove geste začudno nalikuju jednom dijelu plesnih proba koje smo ranije gledali na snimci. Čak je i plesačica u jednom trenutku, sjećamo se, imala pamučnu majicu s kapuljačom. A kôd svakodnevnih gesti četvorice muškaraca ima svoju tajnovitost i neproničan nam je u jednakoj mjeri kao što je bio i ritual rada na predstavi četvero plesača, što postavlja pitanje odnosa kreativne geste i svakodnevne geste. U kojoj mjeri intencionalnost određuje što je obična a što poetička gesta i u kojoj je mjeri kontekst taj koji determinira gestualnu estetičnost?

    Muškarci odlaze s ulice i sa snimke, a onda se jedan pojavljuje i nogom udara u zaključana drvena vrata između dvaju lokala i pokušava ih tako otvoriti. Ne uspijeva, ali kao da i nije to doista namjeravao učiniti, jer njegova gesta udarca nogom nije pretjerano agresivna. Ali je prilično znakovita: integrira u sebi suspregnutu pobunu i svijest o nepripadanju, o nemogućnosti ulaska. Projekcija tu završava, a plesačica ustaje s poda i odlazi do desnoga zida pozornice i dodiruje ga rukom. Potom staje pred nas i gledala nas izravno, netremično, a plavičasto svjetlo obasjava bijelo projekcijsko platno i cijeli prostor scene što nakon nekoliko trenutaka polagano utone u mrak.

    Predstava Marjane Krajač postavlja pitanja o determiniranostima prostora za rad, izvedbu, kreaciju, svakodnevicu, ples. Prostora stvarnog i metaforičkog. Materijalnog i imaginiranog. U svakom slučaju, prostora koji treba, kaže ovaj plesni priručnik, usprkos i nasuprot svim otporima i prijeporima – (p)osvojiti.

    © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 3. veljače 2012.
    Priručnik za prazne prostore, koncept i koreografija: Marjana Krajač, foto: Iva Korenčić
    koncept i koreografija Marjana Krajač
    dramaturgija Marko Kostanić
    izvode: Lysandre Coutu-Sauvé, Jacob Peter Kovner, Chloé Serres, Ana Rocha
    oblikovanje svjetla, zvuka i video-obrada Bojan Gagić
    grafičko oblikovanje Valentina Toth
    premijera 26. siječnja 2012. u Zagrebačkom plesnom centru
    realizirano uz podršku: Uferstudios / Tanzfabrik Berlin, Zagrebački plesni centar, Hrvatski institut za pokret i ples, Gradski ured za kulturu grada Zagreba i Ministarstvo kulture RH

Piše:

Katja
Šimunić

kritike i eseji