Ponavlja li se povijest?

Maja Bezjak, Baletna večer da, ali kakva?, Hrvatski centar ITI, 2012.

  • Maja Bezjak, Baletna večer da, ali kakva?, Hrvatski centar ITI, 2012.U ediciji Mala dvorana biblioteke Kretanja, koju izdaje Hrvatski centar ITI, izašla je druga knjiga: zbirka kritika, eseja i razgovora poznate hrvatske balerine Maje Bezjak. Nakon knjige sabranih kritika Tuge Tarle, koje se odnose na gotovo isto razdoblje, dobili smo još jedan značajni primarni izvor za povijesna istraživanja hrvatskog baleta. Jer jučerašnja kritika današnja je povijest. A u kritičkim tekstovima Maje Bezjak cijelo je mnoštvo indikativnih detalja koji mogu zainteresirati buduće analitičare naše domaće baletne povijesti.

    Maja Bezjak po mnogočemu je jedinstvena pojava u svijetu hrvatskog baleta. Potvrdila je to i vrlo zanimljiva promocija održana 28. veljače, na kojoj je školovana glazbenica, bivša solistica Baleta zagrebačkog HNK-a, slobodna umjetnica s inozemnom plesačkom karijerom, baletna pedagoginja i kritičarka, predstavljena i kao autorica televizijskih baletnih filmova izuzetne vizualne kvalitete i suptilnosti – Mora (1969) i Točka vrenja (1974). Čitajući zbirku tekstova koji su nastali u drugoj polovini sedamdesetih godina, intenzivno se nameće jedna misao – u svom predgovoru knjizi naglasila ju je i urednica Maja Đurinović − Maja Bezjak je aktivistica – borac za boljitak svoje struke, za umjetnost baleta, umjetnost plesa.

    Kao kritičarka, njezin cilj daleko nadmašuje uobičajene motive umjetničkih kritičara. U dnevnim novinama, pa i tjednicima, kritičari su najčešće novinari kojima je zadatak dodijeljen po dužnosti. Od njih se očekuje određena razina poznavanja materije o kojoj pišu, određena osobna nezainteresiranost i objektivnost. Ako se radi o dnevnim novinama, u kojima se računa na široku publiku koja nije nužno specijalistička publika, od takvog novinara traži se prvenstveno prikaz predstave, kojemu je cilj dati potencijalnoj baletnoj publici osnovne informacije o djelu, možda pružiti pomoć i vodstvo pri gledanju predstave detaljnijim opisom i interpretacijom zbivanja na sceni, i na kraju − neku vrstu ocjene i upute: vrijedi li predstavu pogledati ili ne. Takav prikaz, koji se u suštini razlikuje od stručne kritike, služi tome da se gledatelj usmjeri.

    Maja Bezjak, premda je nekoliko godina pisala za dnevne novine, nije pisala takvu vrstu kritike, to jest prikaza. Ona piše kao stručnjakinja. Njezini tekstovi podrazumijevaju kod čitatelja poznavanje i zainteresiranost za baletnu umjetnost sličnu njezinoj. U stvari, kada se ovako, u jednoj knjizi prikupe njezini napisi i kada se čitaju kontinuirano, jasno je da ona piše kao stručnjakinja – i to za struku (prijedlog za u ovom je slučaju više znak njezine bezuvjetne podrške svojoj struci – ona je za nju, ne protiv nje – nego indikator ciljane čitateljske publike).

    Njezinu motivaciju određuje specifična perspektiva osobe koja dolazi iznutra, koja ima iskustveno − tjelesno, emocionalno i duševno znanje umjetnosti o kojoj piše. I ne samo znanje nego i autoritet osobe koja je u toj umjetnosti postigla vrhunce i koja je priznanje dobila i na domaćoj i na inozemnoj sceni. A uz znanje i autoritet, ono najvažnije – ona ima ljubav. Nju osobno pogađaju nedaće baleta: kriza baleta njezina je osobna kriza, loša predstava boli, a nemaran odnos prema repertoaru, vježbanju i školovanju mladih plesača ona osjeća kao udarac vlastitom biću. Za nju, usuđujem se reći, sudbina baletne umjetnosti vezana je neraskidivo za njezinu osobnu sudbinu. I stoga se za nju bori. Ona nije nezainteresirani objektivni promatrač nego strastveni borac. I to u konkretnim, specifičnim društvenim i kulturnim uvjetima sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

    Maja BezjakI to određuje karakter i strukturu njezinih kritičkih tekstova. U njima nema opisa i interpretacija. Oni su predominantno usmjereni na vrednovanje, evaluaciju, na prosuđivanje. Etimološki gledano, u korijenu riječi kriticizam doista se nalazi sud, prosudba – dolazi od grčke riječi krinein – odvojiti, suditi. A Maja Bezjak doista odvaja, izdvaja, loše od dobroga ukazuje na probleme. Oštra je i beskompromisna, ne teži udovoljiti ničijim interesima, ne osjeća obavezu podržavati svoju profesiju, koja je u to vrijeme očito u krizi, blagonaklonim stavovima i pohvalama (za što smo, moram reći, mnogi od nas koji danas pišemo o plesnim predstavama krivi). Naprotiv, ona takav pristup ogorčeno napada.

    Njezine su kritike znalačke i sveobuhvatne. Obuhvaćaju sve aspekte baletne predstave – dramaturgiju, glazbu, scenografiju, svjetlo i kostime, i naravno, koreografiju i izvedbu. Zadržat ću se na potonjem: autorica doslovno secira ondje gdje najviše boli, no njezine su primjedbe utemeljene i argumentirane – za novu koreografiju bez dvoumljenja će reći da je „paradiranje scenom u …priglupoj i zastarjeloj shemi već davno preživjelog baletnog inventara“, gdje „akademski baletni pokret prerasta zbog nemoći izraza u čistu pantomimu, glumatanje i šablonu već davno odbačene naracije“. Ili kritizira koreografa koji unatoč dobroj muzici „koja razvija koreografsku maštu (…) nije bio dugog daha u traženju plesnog pokreta adekvatnog ideji scenarija, pa ostaje čvrsto prikovan uz klasični baletni korak, često izvitoperenih linija, uz plagiranje neke plesne moderne (…) a rezultat tog golemog napora ostaje oprobani klišej i pucanj u prazno“.

    Kod Maje Bezjak u to je vrijeme zanimljivih kreativnih strujanja u svjetskom baletu očita težnja za otvaranjem domaće scene novim koreografskim idejama i estetikama, želja za bijegom od provincijalizma, koji žestoko napada. Zato odmah prepoznaje i oduševljeno pozdravlja svježinu, umjetnički integritet i autorsku zaokruženost baleta Milka Šparembleka. U njima vidi nadu za zagrebački Balet.

    Kritike plesača još su argumentiranije – u njima se otkriva oštrooko zapažanje iskusne plesačice i ponekad konkretan savjet pedagoginje koja zna prepoznati zašto neki tehnički element ne uspijeva. Tako će, na primjer, plesaču savjetovati: „trebao bi pripaziti na sinkronost rada nogu i ruku i plesati s manje forsiranja visine skokova jer se lomi u doskocima“. Ili će prosuditi da varijacija u prvom činu Giselle nije bila besprijekorno izvedena jer solistica „ima problema … s piruetama zbog ukočenog i stalno pognutog držanja vrata“.

    Unatoč britkom stilu, u svojim sudovima ona je objektivna i zapravo pedagoški konstruktivna: ono loše i profesionalno nedopustivo uvijek balansira neki pozitivni moment koji neće propustiti naglasiti. U lošoj koreografiji pohvalit će dobre plesače, a čak i kada plešu „u granicama svojih sadašnjih mogućnosti“, naglasit će njihovu potpunu predanost. Ni globalna slava ruskog Boljšoja neće je spriječiti da izgovori zamjerke ondje gdje su one opravdane.

    U svakom sudu koji artikulira o nekoj konkretnoj predstavi, plesaču, koreografu, Maja Bezjak ima viši cilj – želi ukazati na probleme, propuste, na šlamperaj, na nedostatak šire perspektive i znanja rukovodstva kazališta, na nedostatak razumijevanja vlasti, na nedostatak smišljene politike – danas bismo rekli strategije. Često će njezine kritike završiti takvim, širim promišljanjem plesne problematike, jer ona je osoba koja stvari želi pomaknuti i aktivno se uključiti u rješavanje problema. Iz te su perspektive osobito zanimljivi tekstovi iz prvog dijela knjige. U njima nalazimo Maju Bezjak koja, vladajući suvereno žargonom samoupravnog socijalizma, prati sastanke s doktorom Stipom Šuvarom i sudjeluje na njima, piše referate, propituje ravnateljstvo kazališta i baletne škole, a u svemu zastupa ključni kriterij kvalitete.

    Iz osobnih razloga, Maja Bezjak prekinula je svoj intenzivni pisani aktivizam za balet. Moglo bi se špekulirati o mogućim rezultatima koje je mogla postići da je nastavila. Možda je mogla ostaviti značajan trag, materijalizirati u zagrebačkom baletu svoju energiju i želju na način opipljiviji od pisanja, kao što su to učinili Arnold Haskell u Engleskoj ili Akim Volinski u Rusiji. Poznavatelji, uključujući samu autoricu, reći će da to prilike ne bi dopustile, da znanje, volja i energija Maje Bezjak nikada ne bi dobili šansu. Bilo bi se vrijedno time pozabaviti u nekom istraživanju. 

    Na kraju iščitavanja njezinih tekstova o baletu porazno je to da su se mnoga od njezinih upozorenja ostvarila, osobito ona o neodgovornom pristupu školovanju mladih hrvatskih baletnih plesača. I da retoričko pitanje koje se kao neka sjena provlači kroz gotovo sve njezine tekstove: treba li nama u Hrvatskoj balet, ostaje danas itekako aktualno, u možda malo modificiranom izdanju – treba li nama u Hrvatskoj balet s domaćim plesačima?

    © Andreja Jeličić, PLESNA SCENA.hr, 4. ožujka 2012.

Piše:

Andreja
Jeličić