Akademski status klasičnog baleta

Kretanja, časopis za plesnu umjetnost, ur. broja Andrea Jeličić, br. 15-16/2011., Hrvatski centar ITI, Zagreb

  • Dvobroj 15/16 časopisa za plesnu umjetnost Kretanja tiskan krajem je 2011. godine. Prvi put je u devet godina izlaženja temat broja posvećen je klasičnom baletu, a gostujuća je urednica Andreja Jeličić, baletna pedagoginja i teoretičarka. Andrea Jeličić usavršavala se u lenjingradskoj Akademiji ruskog baleta A. Vaganove i predavala balet, povijest plesa i estetiku plesa u Laban centru u Londonu, a njezinim dolaskom / povratkom u domovinu očito je dan snažan zamah kvalitetnom i znanstvenom vrednovanju plesne umjetnosti, pogotovo klasičnom baletu donekle zapostavljenom zbog kroničnog nedostatka stručne literature na tom području i površnog etiketiranja koje prati baletnu umjetnost u našoj zemlji. Cilj je temata, kako kaže urednica, „pružiti osnovu za bolje razumijevanje i utemeljeno tumačenje nekih od središnjih kategorija vezanih za baletnu umjetnost“. Na tom je tragu i njezin odabir teorijsko-kritičkih i historiografskih tekstova s naglaskom na ruske i anglosaksonske izvore. Prevele su ih urednice časopisa Katja Šimunić i Iva Nerina Sibila potpomognute Andreom Jeličić. Na što zapravo mislimo pod pojmom klasični balet i što je klasično u baletu odgovara nam urednica u prvom tekstu časopisa analizirajući problematiku s nekoliko razina: osnovna je razina umjetničko-povijesne forme, zatim razina nadpovijesnog žanra, sljedeća je razumijevanje baleta kao nadpovijesnog stila, i na kraju neumjetnički, onaj institucionalni kriterij kategorizacije baleta.

    Lynn Garafola, povjesničarka plesa, kritičarka i kuratorica, profesorica je na plesnom odsjeku Sveučilišta Columbia, a autorica je članka Silfida u novom svjetlu, koji pruža nov pogled na romantični balet. Vera Krasovskaja baletna je kritičarka, profesorica i akademičarka, jedna od najznačajnijih povjesničarki plesa u poslijeratnom Sovjetskom Savezu i Rusiji. Baletni sat Filippoa Taglionija njezino je istraživanje povijesnog puta glasovite škole, njezinih reprezentativnih plesača i estetskih ciljeva poznatog pedagoga. Suvremeno historiografsko propitivanje nalazimo i u tekstu Mima u Cecchettijevoj „metodi“ autora Tobyja Bennetta i Giannandrea Poesio, posvećenom Lauri Wilson, plesačici, učiteljici i zaljubljenici u Cecchettijevu metodu. Posljednji je u nizu historiografskih tekstova Kontekst za Mariusa Petipaa, autora muzikologa Johna Wileyja, jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za glazbu Čajkovskog i balet u kontekstu tradicije devetnaestog stoljeća, posebno za život i rad koreografa Lava Ivanova i Mariusa Petipaa.
    Adelaide Giuri (Odette) i Mikhail Mordkin (Prince Siegfried); Boljšoj teatar, Moskva: Labuđe jezero, kor. Aleksandar Gorski prema Mariusu Petipaa i Lavu Ivanovu, 1901.
    Doista je zanimljiv i sjajan izbor nekih od temeljnih eseja koji problematiziraju baletnu estetiku i ideju klasičnog baleta. Andre Levinson, ruski baletni, likovni i književni kritičar, uzdigao je plesnu kritiku dvadesetog stoljeća na novu razinu, što se sasvim jasno nagovješćuje iz njegova antologijskog eseja Duh klasičnog plesa. Američki plesni kritičar i teoretičar John Martin o samoj srži klasičnog baleta govori u tekstu Ideal baletne estetike. Ruski baletni kritičar, teoretičar i filozof baleta povlači paralelu baletnih epaulementa sa psihološkim stanjem plesača i uloga koje igraju u članku Croise i efface. Razmišljanja o plesnom klasicizmu autora Alastaira Macaulayja, britanskog plesnog kritičara i pisca, opširan je teoretski tekst o nastanku i evoluciji baletnog i glazbenog klasicizma te rasprava o novim definicijama i filozofiji klasicizma. Za kraj priče o klasičnom baletu pobrinulo se dvoje hrvatskih autora: Andrea Jeličić i Svebor Sečak. U prvom tekstu urednice temata Orašar Jurija Grigoroviča – suvremeni klasik kao spona nekoliko epoha, Andrea Jeličić vrlo sistematski rasvjetljava izvore i utjecaje tradicije tri koreografa (M. Petipa, M. Fokin i F. Lopuhov) na stvaranja Orašara 1966. godine (Boljšoj teatar, Moskva). Svebor Sečak, priznati baletni umjetnik koji se bavi i znanstvenim radom, prezentirao je materijal iz prvog poglavlja svoje magistarske disertacije pod naslovom Balet Romeo i Julija kao umjetnički most između istoka i zapada.
    Studio za suvremeni ples, Nastup, kor. Matija Ferlin, foto: Danko Stjepanović
    U rubrici Kroz izvedbe analizirana su tri projekta. Jelena Mihelčić iznosi prikaz prošle godine često spominjane predstave Nastup Studija za suvremeni ples u koreografiji Matije Ferlina. Igor Ružić, novinar i kazališni kritičar u svom tekstu Osobni oslonac Izvan okvira obrađuje vrlo uspjelu predstavu I am 1984 / Tracks Barbare Matijević i njezina partnera Giuseppea Chica. O projektu koji dubinski istražuje koreografsku strukturu i tehniku riječ je u tekstu Sinkroni objekti Williama Forsythea Katarine Kolege, kazališne kritičarke i novinarke.

    Rubrika Odlazak donosi tekst Jelene Rajak Mrtvi počinju trčati…, sjećanje na Kazua Ônoa (27. listopada 1906. – 1. lipnja 2010.), jednog od utemeljitelja buta, ujedno i najdugovječnijeg izvođača, koji je nastavio plesati i podučavati do svoje stote godine, o njegovom životnu putu i tekstovima koji govore o Ônovoj plesnoj filozofiji i estetici.

    Zaseban dio ovog dvobroja Kretanja čini zbornik tekstova s drugog simpozija o djelu Milka Šparembleka održanog 28. studenog 2010. u Zagrebu, koji je inicirala, osmislila i moderirala kritičarka i povjesničarka plesa Maja Đurinović. Riječ je, kako kaže organizatorica, „o svojevrsnom eksperimentu“ gdje su se na zadanu temu Gesta za Tina – koreoakt u 13 epizoda mladi znanstvenici iz područja književnosti, teatrologije, lutkarstva i likovne umjetnosti iz Zagreba i Osijeka izrazili bez žanrovskih i medijskih ograničenja i otvoreno pristupili Šparemblekovu redateljsko-koreografskom djelu. Gesta za Tina, televizijski koreoakt iz 1988. godine, tematizira život i djelo Tina Ujevića vodeći gledatelja kroz putovanje pjesnikovom sviješću. Slijedeći okvire života i smrti, u osnovi je svake od trinaest epizoda neka emocija, pjesnikov doživljaj sebe ili svijeta. Koreoakt je scenska forma koja sublimira koreografiju, poeziju, scenografiju, glazbu i filmski postupak, što rezultira očekivanim velikim rasponom gledišta percipiranim od strane sudionika simpozija, iznenađujućim čak i za samog autora koreoakta.

    Davor Šimatović autor je teksta Gesta za Tina kao pobratimstvo umjetnika u filmu, u kojem analizira i sintetizira različite medije izražavanja i njihov zajednički doprinos cjelovitom djelu dokazujući da je umjetnost „uvijek i svugdje ista, ma u kojoj se formi i mediju izražavali“. Sonja Novak u tekstu Milko Šparemblek kao poeta movens progovara o Šparemblekovu utjelovljenju Ujevićeve poetske slike žene, kao i o neiscrpnom odnosu žene i muškarca u trećoj epizodi koreoakta, Unutrašnji harem. Stephanie Jug analizira jedanaestu epizodu koreoakta u svom osvrtu Pobratimstvo lica u svemiru, stvarajući i raščlanjujući poveznice između riječi, pokreta i plesa koji se uprizorenjem životnih paradoksa nadopunjuju. O scenskom prostoru Jadikovke piše Mirna Rončević. Šestu epizodu koreoakta obradila je Katarina Žeravica u eseju Dječji ugao – angažirana lutkarska koreografija. Na istom je tragu i Maja Lučić, koja poznatog koreografa, dramaturga i redatelja promatra kao lutkara. Lovorka Magaš Bilandžić promatra Gestu za Tina kao multimedijalno postmodernističko djelo koje se recipijentu, ovisno o njegovim sklonostima, otvara na nekoliko razina, posebno naglašavajući njegov inventar vizualne memorije. Posljednji u nizu analitičara Geste za Tina, Berislav Cimerman, vidi u koreoaktu parelelu poetike Tina Ujevića i Josipa Severa.

    U eseju Jelene Mihelčić Film – prirodna ekstenzija Šparemblekove koreografske vještine autorica kronološkim redom analizira poznatije televizijske snimke nastale u rasponu od četrdeset godina nazivajući Šparembleka „plesnim redateljem“. Katja Šimunić pronašla je emisiju Francuske televizije iz 1968. godine, koja predstavlja „koreografe koji su sudjelovali u rađanju žanra televizijskog baleta“. Prvi od tri znamenita gosta bio je Milko Šparemblek. Nakon posljednja dva teksta, koji imaju karakter sinteze cjelokupnog simpozija, za kraj je donesena kronika susreta (osvrti i kritike) Milice Zajcev, srpske plesne kritičarke i teoretičarke, i umjetničkih ostvarenja Milka Šparembleka od 1976. do danas, te intervju s koreografom na obali Ohridskog jezera 1999. godine pod naslovom Unutrašnji pejzaž, objavljen u časopisu Orchestra br. 14/15 iste godine.

    Raznolikost i bogatstvo plesnih diskursa dolaze do izražaja i u ovom broju Kretanja. Stalno otvarajući nove prostore istraživanja, s gledišta suvremenih dosega promatrati i mijenjati uvriježenu teoriju i praksu, zadatak je koji održava svježim ovakav način teorijske podrške plesne umjetnosti i omogućuje joj bolji društveni i akademski status.

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 24. ožujka 2012.

Piše:

Sanja
Petrovski