Crvene tenisice

29. tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka, Split, 21. svibnja – 2. lipnja 2012.: De facto, Boys Don't Cry, kor. Petra Hrašćanec, Saša Božić



  • Odnos pop glazbe i plesa Saša Božić započeo je suradnjom s Petrom Hrašćanec u solu Love Will Tear Us Apart. Drugi dio – Boys Don't Cry u kome se Petri Hrašćanec pridružuje Marko Jastrevski, izveden je na 29. TSP-u. U Boys Don't Cry, tema pop glazbe sužena je na kantautorice iz 1960-ih, tako se koreografija veže na pjesme ikona tog nasljeđa poput Joan Baez, Marianne Faithfull ili Judy Collins. Taj fokus objašnjen je istraživanjem ženskog glasa odnosno ženskog identiteta na sceni, koji autori „razlažu na pogled i glas“.

    De facto, Boys Don t Cry, kor. Petra Hrašćanec, Saša BožićU prvom je dijelu Petra Hrašćanec pojavom i izvedbom odlično uspostavila potpuno emancipirani ženski identitet; njezina je scenska figura neposrednog šarma i komunikativnosti, kao i urbane, atletski riskantne tjelesnosti 21. stoljeća. Njezin se lik istovremeno poigrava s idejom post-punka, post-feminizama, post-virtuoznosti, a izvedba koju donosi približava se osobnoj ispovijedi i nosi elemente anegdotalnog storytellinga, emocionalnosti i izravnog kontakta s publikom. U drugom dijelu, pak, od te se samodefinirane ženske figure odmiče, koreografijom i tekstualnim dijelovima dovodeći u pitanje sve ono što je uspostavila u prvom dijelu.

    U Love Will Tear Us Apart Petra Hrašćanec odjevena je u hlače i košulju, a u drugom dijelu u prepoznatljivu malu crnu haljinu. Marko Jastrevski nosi stereotipnu mušku uniformu - sivu košulju, hlače i zlatni sat na ruci. Očekivani odmak je, osim u crvenim tenisicama, u njihovim fizikalitetima jer dok je njezina tjelesnost moćna i energična, on je krhkiji, nesigurniji, duhovniji. Inverzija je očita. U slijedećih tridesetak minuta, neki se govorni materijali iz prvog dijela ponavljaju doslovno, kao primjerice uvodni govor u kome izvođačica predstavlja i objašnjava kontekst nastanka rada. No, u Boys Don't Cry ponavlja se simultanim govorom obaju izvođača, postupak kojeg je Saša Božić koristio u diptihu Nosferatu.

    U koreografskom dijelu, na razne se načine tematizira pitanje objektivizacije ženskog tijela i izvedbe. Tako vidimo jedan song koreografiran kao slijed stereotipnih muško ženskih poza, koji djeluju kao da su preslikane s modnih fotografija. Oboje ih izvode potpuno odsutno, netremice gledajući u publiku, kao u kameru. Drugi song svojevrsni je ples pogleda u kome plesačica pleše trepćući, a on stoji potpuno blizu gledajući u daljinu. Svoju izvedbu plesačica završava solom u kome je pogled usmjeren prema unutra ili visoko prema gore, koreografski je zakrivljenog, introvertnog pokreta, sa snažnim izbacivanjem glave. Jastrevski, utjelovljujući tipični male-gaze promatra je sa strane, nepomično, s rukama prekriženima na prsima. Neočekivani zaokret, završni je solo Jastrevskog koji se ostvaruje dvostrukim izmještanjem izvođačkog materijala – tekst koji govori kao završni govor slušamo i u originalu na engleskom kao uvod u slijedeći song, na koji on doslovno ponavlja završni solo Petre Hrašćanec iz prvog dijela.

    Začudnost ovog sola proizvedena je prijenosom sa ženskog na muško tijelo, kao i aktivacijom razlike korporiteta dvaju izvođača. Doslovan, gotovo naivan, tehnički nesavršen, a opet vrlo precizan pristup Jastrevskog zanimljiv je komentar na, u svakom pogledu suverenu, Petru Hrašćanec. Tu su i potpuno različiti emocionalni, odnosno izvođački naboji, kao i neizgovoren podtekst odnosa s glazbom i tekstom na koju plešu. Kako će se to razvlašćivanje izvođačice od svoje izvedbe i svog autentičnog identiteta razriješiti, i što će s tim preuzetim suviškom učiniti muški akter, vidjet ćemo, vjerojatno, u najavljenom završnom dijelu trilogije.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 5. lipnja 2012.

    de facto
    Boys Don't Cry
    koncept: Saša Božić
    koreografija: Petra Hrašćanec i Saša Božić
    izvedba: Petra Hrašćanec, Marko Jastrevski (Ana Mrak/Aleksandra Janeva Imfeld)
    izbor glazbe de facto, tonska obrada: Damir Šimunović, producentica Štefica Bartolin, produkcija de facto
    zahvaljujemo: Aleksandri Janevoj Imfeld, Ani Mrak, Zdravki Ivandiji, SSP-u

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji

najavljujemo...