Snimaju nas

Perači prozora, autorica Natalija Manojlović

  • Perači prozora, autorica Natalija Manojlović

    Autorski projekt Perači prozora Natalije Manojlović, u izvedbi Zrinke Lukčec i Petra Cvirna nastao je u koprodukciji organizacija Plešimedo, Teatrum, Zagrebačkog plesnog ansambla i Kulture promjene. Tematiziranje psihološke situacije kroz plesno-govornu komunikaciju zajednički je interes autorice i izvođača, razvijan u njihovim prijašnjim projektima: autorice (psihologinje i koreografkinje) u uspješnicama Oprosti, sam' malo!, Vodoinstalater i Slučaj &TD, izvođača u suradničkom autorskom projektu Tanka linija. Kao u Tankoj liniji, izvođači su i ovdje kreirali partnerski mikrokozmos, no dok je tamo linija koja ga održava tanka i propusna, ovdje je zadebljana. Nit tkanja mikrokozmosa u Tankoj liniji je ljubav, dok je u Peračima prozora strah.

    Mikrokozmos perača prozora sigurnosna je zona koju unatoč truleži nezadovoljstva i dosade grčevito održavaju. Generira osjećaj zatočenosti iz kojega i nastaje. Unutarnja zatočenost (osobnim strahovima, ograničenjima, (ne)odlukama) sabotira urođenu ljudsku želju za slobodom i kreira vlastitu ograničenu stvarnost. U osjećaj zatočenosti uvodi nas već sama scenografija: publika je uvedena u komornu, pregrijanu i skučenu atmosferu dvorane SEK-a, gdje je kao svjedok, promatrač psihološke situacije i ponašanja postavljena pred kavez – izvedbeni prostor, posut kikirikijem (sjemenkama začahurenima ljuskama).

    Izvedbeni prostor u potpunosti je iskorišten. Ustajući iz kreveta na vrhu kaveza izvođači se poput majmuna spuštaju po rešetkama. Počinju epizode iz svakodnevnog života koje najavljuju pisanjem kredom po ploči, tretirajući time svakodnevicu kao nešto umjetno, nespontano, školsko, šablonsko, učeno, ukalupljeno. Tu su doručak, ručak, fitness, kvadratura, večera, slobodno vrijeme. U doručku, ručku i večeri kikiriki služi kao okidač dijeljenja svijesti, mogućnosti i nemogućnosti samozavaravanja. Tako se izvođač u jednom trenutku jedući kikiriki pretvara da jede egzotična jela o kojima mašta, dok mu na lice izbija plač, ili mu pada na pamet da kikiriki ima sastojak koji opija, što inicira sugestivnu opijenost i karikirano tjelesno bauljanje kavezom i grohotan smijeh.
    Perači prozora, autorica Natalija Manojlović
    Mjerenjem kvadrature vrijeme se popunjava ispraznim akcijama, uz paradoksalnu potpunu usredotočenost na potpuno nebitnu radnju, dok slobodno vrijeme otkriva psihičku rasutost, nedostatak smislenih akcija, nadahnuća i iskonskog užitka. Vrijeme za slobodu ispunjava strah, osjećaj nemoći, ugroženosti izvana (kada prepreka nema, treba ih izmisliti): izvođač inicira paranoju govoreći „Snimaju nas.“. Jedan jedini izlazak iz kaveza (kojeg mogu otključati kada žele) nevoljki je izlazak izvođača po kikiriki kojeg mu je izvođačica vragolasto i pakosno bacila van (kao da radi nepodopštinu). Bezizlanost situacije potcrtana je konačnim pristajanjem na nju: na kraju predstave pomireno i tupo sjede na kavezu, negirajući sve što je moglo biti izlaz (izvođačica negira da je vidjela ptičicu o kojoj je pričala ranije).

    Emocije koje polučuje ljudska patologija i strah od slobode ovdje su iznijansirane i jasno profilirane, manifestirajući se u scenskoj dinamici u širokom rasponu od letargije do agresije. Isprepliću se pokret, mimika, gluma i govor, ravnopravno tretirani, dozirani i primjenjeni u funkciji psihološke situacije koju tematiziraju. Zanimljiv koncept, vrsna režija, koreografija, scenografija i dramaturgija te izvođačka uvjerljivost pridružuju ovaj projekt uspješnicama autorice i izvođača.

    © Mirna Rončević, PLESNA SCENA.hr, 12. srpnja 2012.

Piše:

Mirna
Rončević

kritike i eseji