Samo za najupornije

Zoom Festival 2012,, Rijeka, 6. – 12. rujna 2012.

  • Ligna, Hamburg: The New Man

    Nakon što su dvije godine predstavljali autore u Udruzi Drugo more, ove su godine odlučili Zoomom predstaviti izvedbenu scenu Njemačke i Austrije. Kao uvod u festivalski program, od proljeća su organizirali tri predavanja umjetničkih direktora dvaju bečkih teatara Thomasa Franka i Claudie Bosse, te novinarke, dramaturginje i izvedbene umjetnice iz Berlina Christiane Kühl. Osim dobrog teorijskog uvoda u festivalski program, predavanja su se činila kao zgodan način informiranja nove publike, obzirom da je uspostavljena suradnja sa studentima germanistike u Rijeci. Međutim, publika, odnosno njen odziv, i dalje je najveći problem riječke alternativne kulturne scene. Ali o tom potom.

    Zomm je otvorila grupa Ligna koju čine Ole Frahm, Michael Hueneres i Torsten Michaelsen. Oni zajedno rade na neprofitnoj radio postaji u Hamburgu, pa nije neobično što su komad The New Man postavili kao performance – audio instalaciju, zapravo informativno-edukativnu radio emisiju u kojoj publika sluša kratke opise poslijeratnih (Prvi i Drugi svjetski rat) istraživanja funkcija novih umjetnosti kojima su se bavili Bertolt Brecht, Rudolf von Laban, Wsewolod Meyerhold i Charlie Chaplin. I tu prestaje svaka sličnost s uobičajenom radio emisijom.
    More Than Enough, Doris Uhlich, foto: Andrea Salzmann
    Publika podijeljena u četiri skupine posredstvom slušalica sluša audio materijal pri čemu se od nje očekuje suradnja u aktivnoj potrazi za Novim Čovjekom. Vođena napucima iz slušalica publika pretvara prostor, u ovom slučaju prazne tvorničke hale nekadašnje Hartere, u scenu. Audio materijal je za sve isti, ali ga skupine ne slušaju prema istom rasporedu, naizmjenično su akteri i publika, voajeri i performeri, što stvara zanimljiv niz međuodnosa. Onoga tko se odluči samo promatrati zabavljaju i različiti načini na koji pojedinci u skupini reagiraju na iste naputke, u osobnoj reinterpretaciji. Performans bi se ipak najvećim dijelom trebao odvijati u glavama publike/izvođača kao preispitivanja kazališta/mjesta reprezentacije. Na tom putu svatko bi u sebi trebao otkriti Novog Čovjeka koji bi se trebao osloboditi završnom prizoru disco cluba. Ako ga mjerimo veseljem i slobodom pokreta, u riječkoj Harteri oslobađanje nije proteklo baš najsretnije.

    Očekivano, puno više scenske neposrednosti, autentičnosti i slobode pokazale su riječke bebe igrajući se s članovima izvedbeno umjetničkog kolektiva Vrum u predstavi Baja buf

    Yue Medlin YueKosovski dramaturg Jeton Neziraj, nekadašnji umjetnički ravnatelj Nacionalnog kazališta na Kosovu, bio je preavangardan za tu sredinu, pa sada radi po kazalištima diljem Europe, a u Rijeci se predstavio komadom Yue Medlin Yue čija je tema dijelom istinita priča romske obitelji koja je iz Njemačke nasilno preseljena na Kosovo. Kolateralna žrtva je djevojčica koja je upala u rupu što su je na cesti neoznačenu ostavili radnici neke građevinske tvrtke. Dok je ona u komi njezini roditelji, prvenstveno otac bore se s birokratskim procedurama. Otprilike: o čemu bi pisao Franz Kafka da je Rom i da živi u Europi danas...

    Riječ je o priči s kojom je vrlo lako upasti u melodramu i patetiku, a redateljica Blerta Rustemi dramski tekst napravila je s pomakom prema koreodrami koja je, bar mi se tako činilo prema titlovanom prijevodu, u riječkoj izvedbi dodatno kraćena na ključne trenutke, a suprotno svim očekivanjima, glumačke interpretacije kao da su isprane od emotivnosti. Od najavljene tragikomedije apsurda, ostao je samo apsurd svakodnevne borbe za preživljavanje. Osim duhovitog prebacivanja autorove odgovornosti na vlade Kosova i Njemačke, zanimljiv je i okvir komada što ga na početku čini prijedlog za himnu Europe/EU bez Cigana, a na kraju romska himna Gelem, gelem.

    Što je ljepota na pozornici? Što znači kada učitelj plesa učeniku kaže: prekrasno? Kakvo je idealno tijelo performera ili postoji li tijelo koje doživljavamo kao savršeno plesno tijelo? Što je slijepom čovjeku lijepo?... To su pitanja što ih u predstavi More Than Enough postavlja plesna pedagoginja i performerica Doris Uhlich iz Beča. Uz plesačicu Tale Dolven na pitanja odgovaraju Baudelaire i poznanici koje Uhlich naziva telefonom uživo tijekom izvedbe. Niz scenskih slika i razgovora, u kojima autorica ipak ništa ne pita publiku, ali zaključuje: „Lijepi ste ako mi pomažete da svijet bude manje opasan, a minuta duže traje.“
    Kriegsspiel
    Nakon nadrealnog zvuka predstave Kriegsspiel, prepoznatljiva ekstremnog muzičkog kazališta Damira Bartola Indoša, u predstavi idejno/izvedbeno zaokruženoj i najdosljednijoj na ovogodišnjem Zoomu, plutali smo crnim rupama, izgubljeni u svemiru, na putovanju na koje su nas poveli United Sorry u predstavi Lost in Space. Koreograf i plesni improvizator iz Beča Frank Poelstra te dramaturg i performer Robert Steijn pokušavaju iz dubokog svemira, bez pritisaka neoliberalnog tržišta, doživjeti Zemlju na nov način. Da bismo spoznali Svijet i Sebe trebamo tišinu, misle Mister United i Dee-jay Sorry.

    „Što sam Ja?“ – pitanje je koje istražuju u nekoliko duhovitih slika i na različite načine. Jesam li Ja ime, tjelesni miris (kakve priče moji mirisi pričaju nekom drugom), odnosi koje uspostavljam u obitelji i zajednici (dijalog nalik na čitaću probu), jesam li Ja ono što nosim (zamijene odjeću)... Ta naizgled labava fragmentarna struktura predstave dovodi do jazz interpretacije u kojoj Poelstra, kako kaže, u svakoj izvedbi publici govori ono što mu u tom trenutku padne na pamet. „Života se ne treba bojati, jer je lijep.“ – zaključio je te večeri u Rijeci. Obzirom da cijela predstava više nalikuje na neku od proba, nego na gotov uradak, United Sorry s publikom je podijelio osobno veselje scenske igre i istraživanja. 
    Tko je sljedeći
    Puno izravnije, grublje i neposrednije Janez Janša se u predstavi Tko je sljedeći bavio odgovornošću pojedinca u suvremenom društvu. Što treba učiniti da se pojedinac pokrene na akciju, gdje su granice osobnih tolerancija na glupost, je li demokracija ritual dijaloga koji nikamo ne vodi, je li nasilje jedino rješenje i je li kazalište mjesto djelovanja...? Janša poziva publiku da se prisjeti vlastita bijesa, upire u nju svjetlo, ubacuje glumce u publiku, iz publike regrutira volontere-statiste, proziva imena ljudi u publici i na kraju brojanjem provocira na akciju – izlazak iz kazališne dvorane.

    A lako nas je nabrojio, sve poimence koji smo te posljednje večeri Zooma, zapravo svake festivalske večeri, okupljali u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Da redoviti posjetitelji nisu bili i polaznici festivalskih radionica, bilo bi nas još manje. Opravdava li odziv publike postojanje Festivala, vječno je riječko pitanje.

    Zanimljivo, riječka je publika, bar njih nekoliko najupornijih, oborila dosadašnje rekorde, natjeravši izvođače na brojanje duže od sata. Možda bi još uvijek brojili da ih silna kiša koja je te noći poplavila pothodnike i provaljivala u prostore, nije istjerala. Dakle, je li riječka publika najinertnija ili najbezobraznija u smislu izazova izazivaču, po onoj staroj krepat ma ne molat? Kako god vam drago.

    © Tatjana Sandalj, PLESNA SCENA.hr, 14. rujna 2012.

Piše:

Tatjana
Sandalj

kritike i eseji