Nadrealistična koreografija publike

O.N.E.: Black, interaktivna videoinstalacija, Martina Nevistić i Iva Korenčić

  • O.N.E.: Black, interaktivna video instalacija, Martina Nevistić i Iva Korenčić

    Iako najavljena kao interaktivna videoinstalacija, Black je zapravo niz kratkih eksperimentalnih filmova povezanih temom crne boje. Koreografija se osim u pokretu kamere i tijela ostvaruje u organiziranom kretanju publike koja se seli iz jednog prostora ZPC-a u drugi, kako bi pratila ovu instalaciju/izvedbu/film. Black je treći dio trilogije koje su O.N.E. započele projektom Silver, a potom je slijedio Blu kao predstava s paralelnim plavim virtualnim prostorom. O.N.E. čine Martina Nevistić, stalna članica Zagrebačkog plesnog ansambla, koju možemo gledati i u Meteo Irme Omerzo, i Iva Korenčić, koja se nakon plesačkog školovanja odlučila za umjetnost kamere te je studentica snimanja i fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

    U pojam Black, dakle crnila, autorice ulaze nizom jednostavnih asocijacija koje pokreću njihovu maštu i grade estetsko-koreografski sistem. Pitanje odsustva, praznine, ništavila, pa čak i smrti, koja se vežu na pojam crne boje, Nevistić i Korenčić koriste nepretenciozno i s gotovo drskom lakoćom. „Crno nije boja. Crno je vizualna impresija koja nastaje kada do oka ne dolazi niti jedan dio vidljivog spektra. Pigment koji upija sve valne duljine. Simbol, u svom osnovnom, najčišćem značenju – praznine, odsustva, ničega.“ – riječi su autorica.
    O.N.E.: Black, interaktivna video instalacija, Martina Nevistić i Iva Korenčić
    Publika, a ova izvedba privukla je priličan broj zainteresiranih u ZPC, zajednički prati samo prvi i zadnji dio, jer nakon svakog dijela postoji mogućnost odabira, ponuđenog s zabavnom dozom fatalnosti mistično-avanturističkih on-line igrica ili Alise u zemlji čudesa. („Želite li ostati u stanu, pratite osobu 1, želite li izaći, pratite osobu 2.“). Tako se publika razvrstava i dalje odabire svoju putanju Blacka ne znajući u kakve tamne labirinte ulazi i što tom odlukom propušta u drugom prostoru ZPC-a.

    Zajednički smo vidjeli prvi film, u kome je situacija postavljena kao citat početne scene Alise u zemlji čudesa. Ulazak u onu stranu ulazak je u praznu kuću u kojoj se počinje događati nadrealistička igra odsustva razvijena u filmsku koreografiju bez tijela u kojoj slušamo zvukove pokreta, a koreografiju pratimo titlovima. Sve to u crno-bijeloj fotografiji s laganom dozom suspensa. (Ovaj prijenos koreografije u zvuk podsjetio me je na Titraje Zrinke Šimićić Mihanović koja je isto tako, ali u živoj izvedbi, isključila tijelo potpunim mrakom.) Crno kao ništavilo ili kao odsustvo prikazano je i u bizarnoj sekvenci antirođendana s gomilom crnih balona i tijela koje lete po zraku u dinamičnoj igri montaže, kamere i tijela. U eksterijerima pak pratimo bijelog zeca i crnu mačku, odnosno izvođačice čiji kostimi sugeriraju te likove. Središnji motiv, odnosno virus crnoga, onoga što unosi nadrealnu logiku koja gradi svijet Blacka su plesačice odjevene u crne dresove pokrivenih glava, što je prepoznatljiv kostim O.N.E. dvojca.
    O.N.E.: Black, interaktivna video instalacija, Martina Nevistić i Iva Korenčić
    I na kraju, ponovno zajedno, u velikoj dorani ZPC-a gledamo crno platno, dok je pokret isključivo u zvuku, što nas dovodi na početak, na ovu stranu ogledala ili na izlaz iz labirinta. Za neku dublju analizu samog filmskog dijela, pozivam kolege iz filmske redakcije, no koherentna začudna estetika, razigranost i dinamika cijelog događaja sigurno će osigurati publiku i dalje. Black je zahtjevan projekt, koji su O.N.E. sprovele do kraja, precizno i spretno, s dozom nadrealno pomaknutog temelja i zanimljivo bezazlenog poigravanja teškim temama.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 11. listopada 2012.

    U svakom slučaju
    koreografija Martina Nevistić, režija Iva Korenčić, snimateljica Iva Korenčić, montaža i grafička obrada slike Iva Korenčić, Dora Đurkesac
    izvedba Martina Nevistić i Sara Barbieri
    asistentica režije Dora Đurkesac, dramaturška podrška Rona Žulj, glazba Luka Grubišić-Čabo, organizacija Martina Nevistić, dizajn Dora Đurkesac, produkcija O.N.E., PR Amela Pašalić

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji