O plesu – da se ne izgubimo

10. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 14. – 29. rujna 2012.

  • Compagnia Pippo Delbono, Italija, Poslije bitke, red. Pippo Delbono

    Završio je i deseti Festival svjetskog kazališta, događaj koji u našoj metropoli, na samom početku sezone uspostavi visoke, međunarodne kriterije suvremenog teatra. Ne da bismo se mi osjećali malima i slabijima nego da bismo upoznali druge autorske stavove i svjetove, otkrili moguće nove pristupe scenskom prikazivanju i neke druge logike kazališnog mišljenja. Iako se čuju i kritičke primjedbe na poneku od selektiranih predstava, Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, čini mi se, vrlo uspješno brane poetiku svoga izbora. I svake godine bude nekoliko pravih kazališnih događaja, predstava koje proširuju poimanje kazališta i – nadahnjuju.

    Kako je Zagreb glavni grad zemlje koja još uvijek nije sigurna što bi s plesnom umjetnošću u kontekstu nacionalnog identiteta i kulturne politike, pa se to područje nekako voli držati pod kontrolom kakvog manjeg geta, tako suvremeni ples, bez obzira na dugu povijest, jednostavno ne može narasti do razine kazališnog mainstreama. Ali barem može prepoznati i prihvatiti novo i dobro. Prvi, rijetki izvor aktualnih informacija sa svjetske glazbeno kazališne scene bio je Muzički biennale, a onda smo se i dalje, uz Tjedan suvremenog plesa, diskretno ukrcavali na festivale poput Eurokaza i Queera, a sad evo, već deset godina, s nestrpljenjem i znatiželjom čekamo  Festival svjetskog kazališta. 

    Compagnia Pippo Delbono, Italija, Poslije bitke, red. Pippo DelbonoFestival je u kontekstu našeg zapuštenog novinarstva rijetko dolično popraćen pa je moj mali prilog samo još jedno svjedočenje doživljene, otjelotvorene stvaralačke slobode i – možda s malo neskrivene taštine podcrtana primjedba da bitan prostor suvremenog svjetskog kazališta pripada, ili točnije ima ishodište u tjelesnom, plesnom teatru. Da je to organska, neukrotiva strana ljudske prirode, koja stiješnjena okvirima očekivanja i predrasuda, stalnim uspostavljanjem novih, ali opet – paradigmi, unutar kojih se u trenu formira klišej, uvijek može i hoće napraviti rez, i vratiti se osnovnom instrumentu, tijelu. Tijelu koje osjeća, misli i djeluje. I koje je beskrajno slobodno i otvoreno. I pleše da se ne izgubi. Suvremeni ples po svojoj je biti ljudski angažiran i društveno subverzivan i kao takav ne može biti popularan ni u kojem od poznatih političkih sistema. Ali kao da se u tom rubnom području umjetnosti stvara umjetnički kompost, čuva ono arhetipsko, zaumno i plodonosno, što je onda u potrebnoj dozi šire prihvatljivo i primjenjivo. (Nije slučajno početkom revolucionarnog 20. stoljeća Stanislavski u Isadori Duncan otkrio „stvaralački motor koji bi glumac trebao znati staviti u svoju dušu pred izlazak na scenu“.)

    Ovaj osvrt posvećen je autorima, njihovim suradnicima – izvođačima i predstavama razvidno bliskim suvremenom plesu, umjetnicima koji su okupili izvođače srodnih duša, kreativnih i jakih osobnosti otvorenih za istraživanje materijala i posve podređenih zajedništvu grupe i ideji predstave. Čini se da te družine ne samo da znaju što rade nego i potpuno vjeruju u to. Riječ je o Poslije bitke Pippa Delbona, Iznajmljuje se Gabriele Carrizo i Francka Chartiera te Feminističkoj predstava bez naslova Young Jean Lee, posve različitim autorskim ishodištima i interesima, koje povezuje intenzivan dojam tjelesne i stvaralačke slobode. 

    Peeping Tom, Belgija; Iznajmljuje se, red. Gabriela Carrizo, Franck Chartier
    Peeping Tom, Belgija; Iznajmljuje se, red. Gabriela Carrizo, Franck Chartier
    Gabriela Carrizo i Franck Chartier zajedno su poznatiji kao Peeping Tom. U Zagrebu smo ih prvi put vidjeli 2006. na Tjednu suvremenog plesa u predstavi Le Jardin, i odmah je bilo jasno da su drugačiji u istraživanju i pomicanju granica plesačke vještine i poimanju plesnog teatra; vještine kojoj nije svrha spektakularna virtuoznost i akrobacija nego tjelesnim rješenjem pomaknuti pokret u smjeru nevjerojatnog i nadrealnog. Njihov pokret oslikava unutarnje stanje, proživljavanje, osjećaj, kao kad se likovi gube, rastapaju, lebde, nestaju… Charrizo i Chartier u Vrtu su još i sami plesali (nezaboravan je njihov duet prigušenih kontradiktornih strasti u čvrstom klinču poljupca), nakon čega samo maštaju i režiraju nove kazališne priče (u koje pripadaju i gostovanja u Zagrebu Ulica Vandenbranden 32 i Iznajmljuje se). Iz njihove radionice začudnog gibanja, koja okuplja iznimne koreografsko izvođačke ličnosti, stalno izlaze novi tajanstveni svjetovi, u kojima je sve neobično a poznato; nešto kao kazalište magijskog realizma. Zanimljivo je i treba naglasiti da scenska čarolija Peeping Toma kreće iz vizualnog: gotovog, precizno osmišljenog i postavljenog mjesta radnje (vrlo konkretni interijer ili eksterijer), razvedenog prostora scene, koji je i boja i oblik i motiv i kontekst pokreta. I kostim je realističan, u smislu primjerenosti statusu i poziciji lika u priči, vremenu i mjestu radnje, i utoliko je veće iznenađenje kad se izvođač pokrene na posve neočekivan način pretvarajući se sam u svoju radnju i stanje pri kojem tu radnju izvodi.

    Young Jean Lee's Theater Company, SAD, Feministička predstava bez naslova, red. Young Jean Lee

    Feministička predstava bez naslova Young Jean Lee fascinira dječje bestidnom slobodom. Šest nagih žena, vrlo različita fizičkog opisa i plesačkih mogućnosti, kao da je izašlo izravno iz jajeta babe Jage. One se uistinu igraju, ne obraćajući uopće pažnju na gledateljsku vizuru; igraju se zlih vještica iz bajki, igraju se domaćica i igraju se plesačica plesnih revija, igraju se klišeima pa slatka prostakuša izaziva muškarce iz publike, debela divljakuša mlati sve oko sebe… Njihova je nestašna zaigranost zarazna, a veselje življenja = igranja nepokolebljivo. Mislim da su podjednako provokativne tradicionalnom patrijarhatu i suvremenom feminizmu, jer su posve nezainteresirane i organski ironične spram svake mistifikacije i intelektualne akcije ili, ne daj Bože, zapitanosti o smislu.

    Compagnia Pippo Delbono, Italija, Poslije bitke, red. Pippo Delbono
    Compagnia Pippo Delbono, Italija, Poslije bitke, red. Pippo Delbono
    Ipak, najdublje me se dojmio Pippo Delbono, a Poslije bitke je, između ostalog, nježna i dirljiva, najljepša koju sam dosad vidjela posveta Pini Baush, umjetnici koja je vjerojatno još uvijek najsnažniji simbol simbioze plesa i teatra. (Onoj Pini kojoj su, pričao nam je Pippo, Cigani rekli – kad su je pozvali na ples, a ona se dvoumila bojeći se da neće znati njihov korak: „Pleši Pina, pleši, inače smo izgubljeni!“) Pippo je, naizgled, još jedan nestašni kazališni dječak, neuhvatljiv u formi, žanru ili sižeu, ali istovremeno beskrajno topao, osjetljiv, zapitani vladar svog malog svemira (smještenog u hladno sivilo zatvorene prazne prostorije) u kojem svi prisutni imaju svoje mjesto i razlog te svesrdnu želju da mu pomognu da ispriča što mu je na duši.

    Njih trinaestoro (od malog vanzemaljca Bobòa – gluhonijema bića koje je veći dio života provelo u umobolnici, preko impresivnog čovjeka-violine Alexandera Balanescua do Marigie Maggipinto, plesačice trupe Pine Bausch) neuhvatljivo je, šareno, živopisno društvo u stalnim mijenama, presvlakama i preigravanjima, kojima prate Pippovu priču i raspoloženje. A ta je priča koja djeluje kroz pore osobna, puna konkretnih, aktualnih informacija, životnih anegdota, umjetničkih citata, a istovremeno satkana od suosjećanja, brige, ljubavi i osjećaja neke tople, bolne ljepote življenja. Za mene je nezaboravni vrhunac predstave kada plesačica u žarkocrvenoj haljini kreće u poznati, valoviti motiv ruku iz Café Müller Pine Baush na fado (čime je odmah uspostavljen novi sloj plesa, i veza i s Almodovarovom posvetom na početku filma Pričaj s njom, i krajem Wendersova filma Pina). I onda taj fini, mekani, bolno prepušteni pokret polako počinje mijenjati kvalitete u brzini i snazi, i uključuju se druge plesačice, i Pippo pleše, motiv se varira i razigra kroz prostor u apoteozu strasti bivanja u tijelu, ovdje i sada, dok traje – da se ne izgubimo.  

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. listopada 2012.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji