Mali kralj velike crne sobe

8. festival novog cirkusa, Zagreb 24. listopada – 21. prosinca 2012.: Etienne Saglio, Le Soir des Monstres (Večer čudovišta)

  • Etienne Saglio, Le Soir des Monstres (Večer čudovišta), foto: Tea GabudNovi cirkus je nova čarolija novog kazališta. (I žanr koji uostalom već dulje vrijeme i s punim pravom ima svoje mjesto i unutar programa Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu.)  I očarana sam predstavom Le Soir des Monstres / Večer čudovišta kojom je 24. i 25. travnja na Sceni Travno započet Festival novog cirkusa. Ne znam o njoj pisati u kontekstu žanra novog cirkusa i primjene cirkuskih i magijskih vještina koje nesumnjivo fasciniraju u konačnoj scenskoj iluziji, i ne mogu dokučiti kako Etienne Saglio izvodi sve to pokretanje i dresiranje predmeta. Ali mi je jasan dramski lik usamljenog dječaka kako ga Saglio izmaštao i uobličio: pred nama je crna ali jednako poetična i simbolična inačica Malog princa (u zatvorenom, crnom dugom, vojničkom kaputu koji krojem silno podsjeća na Exupéryjev najbolji portret dječačića s asteroida B612) koji je ujedno i Bubimir...

    Saglio je zločest i nagao na onaj način koji se iščitava obrnuto: kao poziv u pomoć. Dječak sam u mraku u prostoriji punoj razbacanih stvari koje u nekom trenutku pod nekim tajanstvenim svjetlom postaju žive i – opasne, a on je u tom svijetu antropomorfnih fleksibilnih cijevi, žice i užadi čas nespretna žrtva čas okrutni gospodar i lukavi osvetnik. Pri čemu mu je, u toj napetoj igri osluškivanja i akcije, jako važno da ne izgubi svoju krunu (od kartona)! Njegov pokret je u stalnim kontrastima, ukočen i usredotočen (na čudovišta očekivana iz mraka), pa nagao i brz dok djeluje i kroti neposlušnike; precizno šlampav on stalno zapinje o stvari koje kao da se igraju njime – što ga silno ljuti, pa reagira još žešće u silnoj potrebi da ih svlada.
    Etienne Saglio, Le Soir des Monstres (Večer čudovišta)
    Uz sav vanjski i unutarnji mrak, baš kao kod Tima Burtona, predstava je silno poetična i nježna, dirljiva i duhovita na osobit i suptilan način. Cirkuserija i magija ovdje su nenametljivo iskorišteni i fino utkani isključivo u smislu sadržaja radnje, a ne kao zadana forma i zasebne, efektne točke. Ples u vrtnji s pločom stiropora tako je jednostavan, ali se čini vilinskim u usporenoj pokrenutoj bjelini. U Sagliovim rukama užad pleše, a nestašne žičane kuglice u kombinaciji s maramicom postaju začudne ptice ili, možda s obzirom na kontekst prije, čudesni šišmiši? Da ne pričamo o kraju, u kojem već umoran Dječak sjeda na svoje prijestolje a mi (u nevjerici!) vidimo njegov košmar, dvije osobe u jednoj koje se lome i pretapaju…

    Večer čudovišta je pravo scensko osvježenje,  i sjajan primjer novog, magičnog, neverbalnog, tjelesnog kazališnog žanra i ujedno neodoljiv poziv na Festival koji je, srećom, tek počeo!

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 29. listopada 2012.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji