Mali sat povijesti s povodom

27. Muzički biennale Zagreb, Međunarodni festival suvremene glazbe, Zagreb, 6. – 13. travnja 2013.: Balet Slovenskog narodnog gledališča Maribor, Borut Kržišnik, Pjesme za razdoblje parenja, kor. Edward Clug; Sanda Majurec, Nychthemeron, kor. Saša Zurovac

  • Pjesme za razdoblje parenja, foto: www.mbz.hr

    Teško je bilo ne primijetiti da je ovogodišnji Biennale, što se plesa tiče, u znaku institucionalnih baletnih ansambala i, očito iznimno plodnog, koreografa Edwarda Cluga. Nakon dvije koreografije za zagrebački Balet, kojim je festival i otvoren, u utorak 9. travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih nastupio je Balet Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora, također s dva djela, od kojih je prvi Clugov Songs for the Mating Season / Pesmi za obdobje parjenja (Pjesme za razdoblje parenja) na glazbu Boruta Kržišnika. Riječ je o starijem Clugovu djelu (dio projekta Blagosiljanje vremena premijerno izvedenog 2007. u Nizozemskoj) u kojem još ima humora i igre. Sve je zajedno groteska, naravno vrlo čista i precizna, ali ipak pomaknuta u smislu suvremenog, poslovnog, hladnog, strogo kontroliranog svijeta mladih yuppieja koji kao ne poznaju, svakako ne priznaju unutarnje, ovdje konkretno seksualne porive, koji ih onda nenadano, pojedinačno zaskoče. Pa se tijekom zadanih, uredno zacrtanih radnji i prostornih putova pojavljuje atavistički impuls koji deformira izdužene tjelesne vertikale i sigurnu usmjerenost pokreta. Te preoblike djeluju animalno – plesačice podsjećaju na kukce: neobično su krakate, poput pauka, u širokim otvorenim pozicijama u polučučnju, a na visokim peticama (a tome vjerojatno pridonosi i fluorescentno zelena linija svjetla u pozadini, koja je također neka vrsta diverzije unutar dominantnog sivila), dok su muškarci skloniji pasjoj navadi naskoka i ugodi trljanja o ljudsku nogu…
    Nychthemeron, foto: www.mbz.hr
    Zagrebačka je publika zapravo s nestrpljenjem iščekivala drugi dio programa, koji je na trenutak vratio Stašu Zurovca na zagrebačku plesnu scenu. Riječ je o biennalskom projektu i Zurovčevoj suradnji s kompozitoricom Sandom Majurec u izvedbi mariborskog Baleta. No, ono što smo vidjeli kao balet, ili plesni teatar Nychthemeron, sigurno neće vratiti Zurovca na našu scenu. Glazba je scenski vrlo zanimljivija i prisutna i kao da plete neko tajanstveno tkanje zgušnjavajući vrijeme i prostor. Vizualno su u prvom planu napadni, pomaknuti, ekstravangantni kostimi Bjanke Adžić Ursulov na tamnoj, čini se zatrpanoj sceni (reklo bi se ravnajući se po Bunuelu kao izvoru, „ropotarnici visokog društva“). Plesači su tu negdje između, najmanje vidljivi, izgubljeni između autorovih asocijacija na Bunuelov film Anđeo uništenja i općeg dojma praznine, ali uistinu praznine, ne one metaforične, simbolične i plodonosne. Stašu očito i doista više ne zanima pokret kao emocija i stanje, sekvenca kao misao i stav, tijelo kao izvor i smisao. Tijelo nosi kostim. Zurovac je često bio sklon burtonovskoj estetici, otklonu u smjeru noćne more, ali do sada sam ipak imala dojam osobnosti likova, uspijevala sam prepoznati razlog, odnosno osjetiti smisao scenskog uprizorenja, izvođačkog utjelovljenja. Zurovac sada režira slike, pomiče ili zaustavlja te svoje likove u nekim pomacima teško dokučiva razloga. U pokušaju dosizanja njegove razine umjetničke svijesti nije mi puno pomogao ni otisnuti tekst iz kojeg izdvajam rečenicu: „Isto tako želim kroz predstavu istražiti ideju kako ima sloboda zbog svoje sveobimnosti tendenciju kako bi oformila cikluse i tako postala hermetička.“ Ovo „hermetička“ stoji.
    Nychthemeron, foto: www.mbz.hr
    Prvih dana Biennala gledala sam u Zagrebačkom kazalištu lutaka Pierrota mjesečara Arnolda Schönberga. Dirigirao je Berislav Šipuš, a Rene Medvešek kao redatelj intervenirao je u scensku izvedbu djela. Glumci su skriveni među glazbenicima (Ansambl Cantus), tako da iz pozicije izvora zvuka (odnosno glazbenika) kreću u akciju i komunikaciju s pjevačicom (vrlo izražajnom mezzosobranisticom Martinom Gojčetom Silić).

    To me podsjetilo, i uzet ću si tu slobodu za mali sat povijesti, na nekadašnje intervencije Komornog ansambla slobodnog plesa i na činjenicu da je ovo bio prvi Biennale bez Milane Broš, plesne umjetnice čiji se autorski, konceptualni rad: eksperiment, znatiželja, provokacija uistinu uklapao u ono što predsjednik Repulike Hrvatske Ivo Josipović u pozdravnoj riječi Programa 27. Muzičkog biennala naziva „avanturom, koja je nerijetko, poput svakog pomicanja granica slobode… nosila u sebi i elemente pobune.“ Ona je sa svojim plesačima u više navrata nastupila na Biennalu, i u situaciji tadašnje plesne scene – za koju je bila previše drugačija i avangardna, baš joj je Biennale otvorio priliku i put u Europu, u kojoj se snalazila bolje nego doma. Naime, već prvi nastup, u informativnoj sekciji na Komornoj pozornici Studentskog centra 1965. (program: Webern, Maderne, Hashagen, Eimert) privukao je pozornost Piera Schefera, koji tijekom Biennala snima film o ansamblu za Francusku televiziju, nakon čega je uslijedio poziv i nastupi u Parizu. Za sljedeći Biennale 1967. angažirana je na eksperimentalnom projektu Fonoplastički ekran. Redatelj je bio Vladimir Habunek. Godine 1969. i 1971. KASP surađuje sa Zagrebačkim gudačkim kvartetom, i na jednu od tih snimki podsjetio me ovogodišnji nastup u ZKL-u. U osvrtu na MBZ '69. nizozemski list Haarlems Dagblad njihov nastup naziva vrhuncem Biennala.
    Nychthemeron, foto: www.mbz.hr
    I kasnije je veza između domaćih kompozitora i koreografa, posebno poticana od Biennala, davala dobre, više ili manje zapažene, ali svakako zanimljive rezultate. (Primjerice, Mirna Žagar sa Zagrebačkim plesnim ansamblom postavila je Josipovićeve Varijacije još davne 1983.…) Danas hrvatski plesni umjetnici (koji čine stilski vrlo bogatu i šaroliku vaninstitucionalnu scenu) nisu toliko ovisni o domaćim festivalima; sami otvaraju i pronalaze svoje prostore u europskom (i širem) kontekstu, i zapravo tako i preživljavaju, ali svejedno mislim da bi bilo lijepo da ih se prati i prepoznaje dajući im priliku za nova ostvarenja i suradnje s kompozitorima i tako značajna institucija kao što je Muzički biennale Zagreb.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. travnja 2013.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji