Fine nijanse izvedbe

30. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka i Karlovac, 26. svibnja – 8. lipnja 2013.: Daniel Léveillé danse, Montréal, Kanada, Solitudes Solo, kor. i red. Daniel Léveillé

  • Daniel Léveillé danse, Montréal, Kanada, Solitudes Solo, kor. i red. Daniel Léveillé, foto: © Denis FarleyPrva izvedba 30. Tjedna suvremenog plesa, programirana kao predprogram, predstava je Solitudes Solo kanadskog koreografa Daniela Léveilléa, poznatog publici po radovima Amour, acide et noix, La Pudeur des icebergs i Le Sacre du printemps. U njima je upečatljiva koreografija kliničkog izlaganja nagih tijela u radikalno ogoljenom pokretu i pogleda čvrsto uprtih u publiku u kontrastu s klasičnom glazbom privukla pažnju publike te na 22. TSP-u osvojila i nagradu publike.

    U Solitudes Solo Léveillé je dosljedan uspostavljenoj poetici – koreografski leksik nabrajanja brutalno ne-organskih i ekstremnih pokreta kao što su duboki iskoraci, skokovi u okretu bez pripreme, čučnjevi na jednoj nozi, ekstenzije nogu, a sve to u polaganom tempu jednoličnog ritma i bez veznih koraka postavljeni su i dalje bez tranzicija u koje bi plesači mogli uroniti. Léveillé u svom koreografskom pristupu tako pomiče ideju koreografije s vezivanja pokreta kojim bi stvorio određenu simboličku sliku, atmosferu ili energetski prostor prema samom plesaču/ici koji se doslovno bore sa svojim tijelom, njegovom težinom, snagom, ljepotom, nesavršenošću i – smrtnošću. U toj borbi pronalazimo samoću iz naslova, tu dvostruku samoću usamljenih sola, izravno poentiranu jedinom scenom u kojoj su svih petero plesača na sceni poredani na trenutak u pravilnu formaciju potpuno statični, tek da bi ponovno izašli sa scene i nastavili nizanje jednog solo materijala za drugim sastavljenih od varijacija tog reduciranog leksika.

    Daniel Léveillé danse, Montréal, Kanada, Solitudes Solo, kor. i red. Daniel Léveillé, foto: © Denis FarleyKao što ne podliježe potrebi za plesačkim fluidnosti, Léveillé ne pristaje na konvenciju kazališnog vremena, tako da svaki solo traje malčice dulje od onoga što bismo očekivali i što repetitivnost i dinamička jednostavnost materijala nalaže. Tako se i u percepciji gledatelja javlja usamljenost i usmjeravanje sa onoga što je na sceni očito na druge razine kako izvedbe tako i sama sebe. Najzanimljivije što opažamo je promjena na tijelu plesača tijekom napora, rad na koncentraciji, rješavanje gubitka ravnoteže, traganje za motivacijom za novi pokret.

    Glazbeni prostor čini niz Bachovih violinskih koncerata koji tiho ulaze na scenu tek nakon što pojedini plesač uspostavi izvedbu i tek kada se osobnost i njegov/njezin rad počinje probijati kroz koreografiju, odnosno kada se egzekucija koreografskog materijala poosobnjuje. Bach je ovdje jedva čujan i nije u komunikaciji niti s pokretom niti sadržajem već je neka treća razina samoće, melankolije, sveprisutnog onkraj.

    Vrhunac izvedbe je solo jedine plesačice među kolegama, Lucie Vigneault, koja na najslojevitiji način donosi unutarnji proces i emocionalni naboj koji se tijekom brojnih repeticija mijenja i raste. Trenuci u kojima plesačici zaigra lice otkrivaju ogromni emocionalni naboj koji teška tjelesnost izaziva, a geste micanja kose s oznojenog lica izvedene s istim značajem kao i bilo koji drugi ekstremni iskorak ili okret u skoku, oni su u kojima se autorska namjera u potpunosti ispunjava.

    Daniel Léveillé danse, Montréal, Kanada, Solitudes Solo, kor. i red. Daniel Léveillé, foto: © Denis FarleySam kraj odskače od te čiste linije uvođenjem drugog glazbenog koda, tako Bacha zamjenjuje Somewhere Over the Rainbow u verziji kultnog prerano preminulog havajskog izvođača Israela Kamakawiwo’ole. Taj neobičan izbor za kraj koji u prvi trenutak djeluje kao greška ili kao ringtone nepristojna gledatelja, zacrtava doživljaj Solitudes Solo i osigurava dozu dirljive emocionalnosti, tim više što je posljednji solo izveden najplesnije, najopuštenije i najzanesenije. Daniel Léveillé, zasigurno je svjesno odabrao takvo dvostruko podcrtavanja svoje autorske namjere i osigurao publici pristup poanti da negdje preko duge postoji mjesto gdje tijelo nije niti prepreka niti borba niti samoća.

    Daniel Léveillé dosljedan je i snažan autor, koji u produbljivanju autentične poetike ustrajavanja na pokretu i tijelu samom s minimalnim koreografskim i teatarskim širenjima, i u tome donosi fine nijanse i pomake. Stoga je rado viđen gost na našim pozornicama.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 4. lipnja 2013.

    Solitudes Solo
    koreografija i režija Daniel Léveillé
    glazba Johann Sebastian Bach, oblikovanje svjetla Marc Parent, organizatorica proba Sophie Corriveau, izvršna producentica Marie-Andrée Gougeon, razvoj i promoviranje George Skalkogiannis, administracija Sara-Jane Chiasson, kontak osoba Elisa Bruni, voditelj produkcije Claude Béland, producent Daniel Léveillé danse
    izvode: Justin Gionet, Emmanuel Proulx, Manuel Roque, Gaëtan Viau, Lucie Vigneault

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji

...zabilježili smo