Kobno predskazanje ništavila

30. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka i Karlovac, 26. svibnja – 8. lipnja 2013.: Compagnie Julie Dossavi, Cross & Share, kor. Julie Dossavi, Hamid Ben Mahi, Sergé Aimé Coulibaly, Thomas Lebrun, red. Julie Dossavi, Michel Schweizer; Odozgor, koncept Žak Valenta; Centre chorégraphique national d’Orléans, Les Corbeoux (Vrane), kor. Josef Nadj

  • Compagnie Julie Dossavi, Cross & Share, kor. Julie Dossavi, Hamid Ben Mahi, Sergé Aimé Coulibaly, Thomas Lebrun, red. Julie Dossavi, Michel Schweizer

    Julie Dossavi, francuska plesna umjetnica porijeklom iz Benina, na sceni plijeni iznimnom energijom i intenzitetom, a prepoznatljiva je po eklektičnom stilu u kojem miješa suvremeni pokret, hip-hop i utjecaje MTV-a, kao i afričke ritmove i plesne stilove, a u Cros & Share na scenu donosi snažan, angažiran i provokativan ženski afro-francuski identitet. Predstava se temelji na ideji da je solo forma „kao biti mnogo (njih) na sceni“, što je Dossavi ovdje postigla „koristeći umjetničku suradnju kao princip zajedničke kreacije“. Autorstvo koreografije tako potpisuju uz Julie Dossavi, Thomas Lebrun, Serge Aimé Coulibaly, Hamid Ben Mahi, tekst, režiju i set Michel Schweizer, a glazbu Yvan Talbot i Olivier Oliver. Princip zajedničke koreografije rezultira slijedom potpuno različitih plesačkih likova i pristupa plesu u izvedbi jedne plesačice, autorice same, a taj niz ispresijecan je prepričavanjem dijaloga i komentara na tijek susreta i kreativnih razmjena. Tu su i vokalni i glazbeni dijelovi jer Dossavi dijeli scenu s pjevačicom Moirom i klavijaturistom Olivierom Oliverom te projekcijama silueta gostujućih suradnika.

    Compagnie Julie Dossavi, Cross & Share, kor. Julie Dossavi, Hamid Ben Mahi, Sergé Aimé Coulibaly, Thomas Lebrun, red. Julie Dossavi, Michel Schweizer, foto: Grégory BrandelIsprva izvođačicu susrećemo prekrivene glave kapuljačom u trendi pomalo hip-hoperskom stilu u vlastitom improviziranom pokretu, zatim u repetitivnom vježbajućem materijalu koji pokušava savladati, potom u lirskom pokretu praćena divnim glasom pjevačice pa u travestiji s plavom perikom, štiklama i večernjom haljinom kako pleše na poznati Yeke, Yeke očito se ne osjećajući nimalo ugodno u tom izdanju. Na kraju je nalazimo u afro verziji Ravelovog Bolera koji izvodi samo u oscilaciji čučnjeva i reduciranim dizanjima ruku ponovno bosonoga, pokazujući svoju (ne)sputanu snagu, energiju i erotičnost. U svakom solu Dossavi je osobna i izvedbom komentira i odmiče se od lika koji donosi.

    Već u uvodnom monologu najavljuje autobiografsku temu saginjući se nad prenisko postavljenim mikrofonom govoreći o svom nimalo lakom ulasku u ples s obzirom da joj tijelo nije prema standardu niti je njezin način plesa dovoljno razrađen prema zapadnom režimu, a njezin buntovnički stav čitamo na projekcionom platnu jer „Ova djevojka je izvanredna“. Prepričavanjem komentara suradnika o njezinoj osobnosti, autorica neprekidno ukazuje kako je njezin identitet uvijek ili nešto previše ili premalo, baš kao i mikrofon koji je tijekom izvedbe postavljen prenisko ili kasnije previsoko.
    Compagnie Julie Dossavi, Cross & Share, kor. Julie Dossavi, Hamid Ben Mahi, Sergé Aimé Coulibaly, Thomas Lebrun, red. Julie Dossavi, Michel Schweizer, foto: Grégory Brandel
    Cross & Share strukturiran je naizgled kao prikaz procesa, no u formi je kompaktan i britak. Naglašena urbana anti-rasistička multikulturalnosti (na početku autori citiraju poznatu rasističku izjavu Jean-Paul Gueralina „Napokon sam se bacio na posao kao crnac. Ne znam da li su crnci oduvijek radili toliko (teško), no..." za koju je bio novčano kažnjen), trenutno je itekako aktualna s obzirom na europske desno okrenute trendove. Uz predstavu Yasmeen Godder, Cross & Share kritički najangažiraniji rad 30. TSP-a.

    Žak ValentaSličan pristup tematiziranju procesa i formi osobnog iskaza odabrao je i Žak Valenta u svom kratkom radu Odozgor koji je najavio kao poklon 30 TSP-u, a nadahnut je novom scenom u prostoru riječke Filodrammatice. Način izvedbe u kome predstavu premješta u utopiju ili iluziju o kojoj se samo priča, a na sceni se zapravo događa nešto sasvim drugo, autor je već najavio u dosadašnjim radovima. Odozgor, izveden duhovito, jednostavno i nepretenciozno između je improviziranog performansa i cameo-pojavljivanja i sadrži zanimljive elemente koji će naći mjesta u daljnjim Valentinim radovima.

    Veliki mag fizičkog teatra Josef Nadj vratio se na TSP manjom formom, likovno-kazališno-glazbenim djelom Les Corbeaux (Vrane). Vrana kao simbol, kao crnilo i kao transformacija. Polagani tempo događanja, arhaična estetika drva, zvona, prašine i crnih muških sakoa, mračna, gotovo jezovita atmosfera praćena vrištećim saksofonom opčinili su brojnu publiku koja je do zadnjeg mogućeg sjedećeg mjesta ispunila premali crni studio Zagrebačkog plesnog centra.

    Centre chorégraphique national d’Orléans, Les Corbeoux (Vrane), kor. Josef NadjLinija koju pratimo zapravo je jednostavna, a izvedena na krajnje dosljedan način približavajući se body-art postupcima; od prvog crnog poteza na pokretnom platnu na kojem crta simbole linije života, lubanje, križa, vranastih bića i krila, Nadj igra metamorfozu prema totalnoj negaciji sebe. I to doslovno. Nadjev suizvođač je Akosh Szelevényi multi-instrumentalist probadajućim zvukom saksofona najavljuje i prati put te transformacije. Druga postaja izvedbe veliki je dvostruki visak kojeg izvođači pokreću i iz kojeg počinje curiti crni pijesak. Tu se nalaze razni drveni i metalni rekviziti koji kao i pijesak postaju izvori zvuka. U pokret Josef Nadj ulazi polako, ritualno, rukama i oblikom tijela nagovještavajući trenutak koji je središte njegova interesa, a to je prelazak vrane iz hoda u let.
    Centre chorégraphique national d’Orléans, Les Corbeoux (Vrane), kor. Josef Nadj, foto: © Rémi Angeli
    Nadalje kreće priča o tinti kojom se on polako prekriva, povremeno ostavljajući tragove, kao otiske kljuna ili kandži na bijelom platnu, a Les Corbeaux iz tjeskobe vodi publiku u zazor u trenutku kada Nadj kompletno zaroni u bačvu tinte i izađe iz nje poput crnog svjetlucavog bića iz kojeg se, poput perja cijedi crna boja. Slijedi i novi likovni performans u kome autor ostavlja guste tragove na podu u maniri stiliziranog action-paintinga, a to je i dio koji pobija mističnu atmosferu svojom preočitom situacijom. I krajnji čin, ritualno pijenje tinte kao finale ove nihilističke vizije.

    Kao magičan izvođač koji ne preže ni pred kojim zadatkom kako bi do kraja doveo svoju poantu te kao autor koji u potpunosti vlada vremenom i scenom duboko autentičnom poetikom, Josef Nadj je tim dramatičnim anti-klimaksom ostavio publiku u prostoru kobnog predskazanja ništavila, i to izvedbom koja će zasigurno ostati u pamćenju.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 12. lipnja 2013.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji

...zabilježili smo