Svečanost plesa

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Baletni triptih, Ronald Savković – Felix Mendelssohn, Pjesme bez riječi; William Forsythe – Thom Willems, Herman Schmerman; Nacho Duato – stara španjolska glazba, Za vas umirem

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Baletni triptih, Ronald Savković – Felix Mendelssohn, Pjesme bez riječi, foto: © Mirko Cvjetko

    Baletni triptih
    , zadnju ovosezonsku premijeru Baleta HNK-a u Zagrebu, nazvala bih svečanošću plesa. Već prvi balet te večeri, Pjesme bez riječi, koreografiran na glazbu Felixa Mendelssohna Bartholdya (Pjesme bez riječi, op. 30, br,1 u Es duru te Adagio i Allegro molto iz Koncerta za violinu, klavir i gudački orkestar) u koreografiji Ronalda Savkovića koji se pobrinuo i za scenografiju i oblikovanje svjetla, dao je naslutiti da se radi o vrlo muzikalnom i studioznom pristupu glazbi romantičnog razdoblja. Sjajan plesač, koji je zablistao na velikim svjetskim pozornicama u koreografijama najvećih majstora baletne scene, Savković se prvi put predstavio zagrebačkoj publici kao koreograf. Svoje suvereno vladanje rječnikom klasične baletne tehnike, plesačko iskustvo i promišljen pristup Mendelssohnovoj glazbi, nije koristio vizualno plošno, zvučno unisono, nego kao ispreplitanje elemenata i motiva. Jednako je tako tretirao plesače, obogativši plesno zbivanje između četiri plesna para. Iako je svaki od parova pokretan nekom svojom pričom, unutarnjim emotivnim stanjem, svi zajedno donijeli su nam vrlo profinjenu, melankolično romantičnu plesnu skicu jedne glazbene epohe.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Baletni triptih, William Forsythe – Thom Willems, Herman Schmerman (Duet), foto: © Mirko Cvjetko
    William Forsythe, jedan je od najvećih koreografa suvremene baletne scene, no dosad nije bio prisutan na našoj baletnoj pozornici te su zagrebački ljubitelji baletne umjetnosti sasvim sigurno željno iščekivali. Sigurna sam da nije dovoljno samo željeti izvoditi Forsythea, stvoriti materijalne uslove, nego je najvažnije imati tehnički spreman ansambl, koji je u mogućnosti izvoditi više nego zahtjevne koreografove zamisli. Uz čvrsto usvojenu klasičnu baletnu tehniku koju nadograđuje svim ostalim plesnim tehnikama, plastično oblikujući pokret koji ne teži savršenoj ljepoti nego ističe ljudsko tijelo kao savršen instrument koji se kreće u prostoru i sadašnjem vremenu, prirodan i spontan u priči o svojim stanjima i emocijama, njegov plesač prelazi rampu i oduševljava. Upravo tako je izveden njegov balet Herman Schmerman na glazbu Thoma Willemsa, zamišljen kao Kvnitet i Duet. Scenografiju i oblikovanje svjetla potpisuje samo koreograf koji je uz Giannija Versacea i kostimograf. Prenositelj koreografije Maurice Causey, i sam vrstan plesač, koreograf i pedagog, napravio je odličan izbor plesača: Mai Kageyama, Miruna Miciu, Iva Vitić Gameiro, Robert Bruist, Guilherme Gameiro Alvest u Kvintetu, te posebno izvanredno izražajni Natalia Horsnell i George Stanciu u Duetu, posve su opravdali njegov odabir. Bila je to rijetko sjajna izvedba na zagrebačkoj baletnoj sceni.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Baletni triptih, Nacho Duato – stara španjolska glazba, Za vas umirem, foto: © Mirko Cvjetko
    Ako je želja španjolskog koreografa Nacha Duata bila postići maksimalni sklad između glazbe (španjolski autori 15. i 16. stoljeća i tradicionalna katalonska pjesma El Mestre u obradi Ajordija Savalla), poezije Garcilasa De La Vega, izvanredno stiliziranih renesansnih kostima samog Duata i Ismaela Aznara, otmjene scenografije po ideji samog koreografa i konačno vrhunskog plesa, onda mogu ustvrditi da je, pod imenom Por vos muero / Za vas umirem, postignuto sveukupno umjetnički vrijedno baletno ostvarenje. Koreografiju su na zagrebačku baletnu scenu prenijeli Tony Fabre i Thomas Klein, a Nacho Duato osobno, dao je završni pečat.Na sceni je oživjela slika razdoblja renesanse, kad su ples i glazba uz ostale umjetnosti imali značajno mjesto u čovjekovu životu, oslobađajući ga stege srednjevjekovnog mraka. Iz društvenog plesa, koji se već tada kreće po zadanim pravcima i grupacijama uz instrumentalnu pratnju, kojeg prvi puta nazivaju balletto, potpomognut i koracima i gibanjima pučkog plesa, nastao je ples čudesne vehemencije, nagiba tijela, široka zamaha i znakovitih pokreta ruku.

    To je dostojanstven i svečan ples, na trenutke razigran do raspojasanosti, koji nikad ne izlazi izvan okvira historijskog plesa, čije nam je bogatstvo tako sjajno stilizirano i suvremeno predstavio Nacho Duato. Njegovi plesači izlaze na scenu kroz otvore između bogato nabranih tamno crvenih zastora, kao da silaze sa starih portreta, plešu i vraćaju se u dubinu blago osvijetljenih otvora. To njihovo kretanje stalno puni i prazni plesni prostor kao beskrajno gibanje na glazbu i poeziju, akcentirano toptanjem nogu, pljeskanjem ruku u vehementnom zamahu ženskih suknji. Dvanaest odlično rasplesanih plesača zagrebačkog baleta, podarilo nam je izražajnu i vrhunsku igru kao pojedinci i kao grupe. Bila je to odlična baletna predstava, prava radost i svečanost plesa!

    © Maja Bezjak, PLESNA SCENA.hr, 15. lipnja 2013.
    foto: ©
    Mirko Cvjetko

kritike i eseji