Jahanje na strahu

Plesni centar Tala, Ne boj se i mene je strah, koreografija Ksenija Zec

  • Slijedom scena oblikuje se središnja tema kroz dvostruko pitanje - straha od samoće i nasuprot tome, straha od predanosti, gubljenja sebe u drugome. 

    Plesni centar Tala, Ne boj se i mene je strah, koreografija Ksenija Zec; foto: Slavica SubotićVeć u nazivu komorne predstave Ne boj se i mene je strah otkrivaju se njene osnovne tematske i stilske odrednice: odnos prema strahu kao polazište kreacije, dijalog (u izvedbi Larise Lipovac i Dražena Šivaka) je forma, a duhovitost i razigranost kvalitete su koje nose izvedbu.

    Predstava se razvija pretapanjem plesnih, mimskih, pantomimskih i glumačkih improvizacija, žanra koji je autorski pečat Ksenije Zec, a prisutan je u radu Plesnog Centra Tala kroz suradnju s Keren Levi. Ne inzistirajući niti na jednom tjelesnom ili verbalnom izrazu, autorica otvara sve mogućnosti scenske igre koje izviru iz tijela i iskustava izvođača. Slijedom scena oblikuje se središnja tema kroz dvostruko pitanje - straha od samoće i nasuprot tome, straha od predanosti, gubljenja sebe u drugome. Zajedništvo je ocrtano igrom izmicanja i potrebe za drugim, duhovito i ironično podcrtano kao jahanje na oluji (prema pjesmi The Doorsa Riders on the Storm) te se predstava dešava u prostoru pregovaranja između potrebe i straha.

    Kako je tematski uokvirena kroz ulazak u zajednički život (ili predstavu), prazna je scena određena podom s uzorkom parketa (oblikovanje svjetla i scenografiju potpisuje Igor Pauška) koju izvođači mimskom igrom polako pune imaginarnim namještajem. Gradeći odnos prema prostoru, oblikuju vlastite iskaze, otkrivajući intimu, osobnost i odnos prema drugome. Druga su oznaka prostora paravani na dnu scene, iza kojih postoji nama nevidljivi prostor u koji izvođači u neprekidnom duhovitom izmicanju jedno od drugoga nestaju, ostavljajući iza sebe zvuk ili detalj tijela.

    Plesni centar Tala, Ne boj se i mene je strah, koreografija Ksenija Zec; foto: Slavica SubotićPredstava se prvenstveno razvija iz i oko izvođača, čije osobnosti od samoga početka oblikuju formu i sadržaj. Ona – Larisa Lipovac, razigrana i tjelesna, pušta glasnu glazbu (glazba Damira Šimunovića), organizira rituale ugođaja, uživa u jelu, te u strahu od suočavanja sa samoćom prelazi u stanje hiperaktivne odgovornosti, kompulzivnog pospremanja i organiziranja vremena, gotovo iritantno pozivajući na igru, na akciju, na popunjavanje praznine. On – Dražen Šivak, u stanju lirskog cinizma, zadužen je za tamnu stranu, za  samosumnju te se, usmjeren na sebe, odlučuje na samoću i pravo da je zaštiti. Tada se događa nesporazum, nepremostiv prostor među njima, oluja na kojoj jašu. No, iako osobna, predstava uspijeva ne upasti u kič reality showa i komunicirati na razini prepoznatljivih i svima dostupnih iskustava.

    Ne boj se i mene je strah jedno je u nizu scenskih istraživanja dokidanja granica izvedbe i života, scenske mašte i realne situacije, igre i izvedbe, pokreta i teksta, a nimalo spektakularna, gotovo radna, nudi toplu i duhovitu igru o najosnovnijem - ljudskoj čežnji za drugim.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 7. svibnja 2008

    Plakat predstaveNe boj se i mene je strah
    Plesni centar Tala
    Premijera: 24. travnja 2008, Zagrebačko kazalište mladih, scena Polanec

    Koreografija: Ksenija Zec
    Izvođači: Larisa Lipovac i Dražen Šivak
    Originalna glazba: Damir Šimunović
    Oblikovanje svjetla i scenografija: Igor Pauška
    Kostimografija: Željka Ivandija
    Dramaturška suradnica: Pavlica Bajsić
    Izvršna producentica: Tamara Curić

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji