Projekt koji bi valjalo nastaviti

Selekcija plesnih videa na domaćim festivalima Platforma.hr, Dani suvremenog plesa Varaždin i Karlovac Dance Festival

  • Divadlo

    Da je plesni film prilično potentna forma koja je zaintrigirala mnoge umjetnike, kako plesne, tako i filmske, ne treba više posebno dokazivati. Osim što je popraćen sve većim brojem specijaliziranih festivala, plesni je film danas redovito prisutan i na svim ostalim plesnim manifestacijama. I u nas znamo postoji ne samo zanimljiva aktualna produkcija na tom planu (I. Omerzo, V. Končar, T. Bilankov, S. Fradelić…), nego se možemo pohvaliti i jakom tradicijom (Šparemblek, A. Maletić, M. Preis…) te pojedincima koji su radeći s tom formom napravili solidnu međunarodnu karijeru (V. Maletić, L. Resnick).
    Pokret
    U Hrvatskoj su u novije vrijeme znatan utjecaj na interes za plesni film i video imali prije svega Xontakt festival u Splitu specijaliziran za plesni film te Platforma.hr, koja je ove godine čak pokrenula suradnju s Odsjekom za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a i druge manifestacije i institucije sporadično u svoj off program uključuju projekcije plesnih filmova.

    U ovom ću se tekstu prvenstveno osvrnuti na program Plesni film i videonovi filmski žanr koji je kroz projekt Nomad on the Road Nomadske plesne akademije, i u suradnji s IKS festivalom (Xontakt on Tour) ove godine proputovao hrvatske plesne festivale Platforma.hr, Dane suvremenog plesa u Varaždinu i Karlovac Dance Festival, dok je ovaj potonji pak iznjedrio i neke debitantske uratke s lokalne scene.
    Tabula rasa
    Selektorica programa Nela Sisarić, inače organizatorica Xontakta, napravila je nešto više od sat vremena dug presijek inozemnih i hrvatskih radova pri čemu se kod inozemnih odlučila na dvije gotovo oprečne poetike britanske „Vivienne Westwood plesnog filma“ Liz Aggis i Joea Murreya te španjolske plesne skupine Erre que Erre. Nešto dulji hrvatski dio selekcije više edukativnog karaktera, ukazivao je na već spomenutu jaku hrvatsku tradiciju kao i kvalitetnu aktualnu splitsku produkciju.

    Dok Beach Party Animal (2011) Liz Aggis i Joea Murreya kojeg možemo usporediti i s hrvatskim videom U našem gradu Irme Omerzo, koristi dokumentaristički pristup kako bi nastao prilično urnebesan i živopisan kolaž performans-scena s tipične britanske plaže, uz potpuno fiksnu, statičnu kameru, Erre que Erre kroz dva filma Divadlo (2001) i A.P.P.A.I. (2005) kreira vrlo koreografiranu mračnu i fantazmagoričnu atmosferu nadahnutu fotografijama Jana Saudeka u prvom slučaju ili uredskim zombijima današnjice u drugom. Španjolska skupina svoje je filmove napravila na temelju postojećih scenskih uprizorenja, ali ih je uspješno prilagodila filmskom jeziku, u strogo kontroliranom i skupom studijskom okruženju. Šteta što umjesto dva slična rada skupine Erre que Erre, koja je inače s predstavom gostovala i na ovogodišnjem IKS festivalu u Splitu te u Zagrebačkom plesnom centru, nije selektiran neki treći, domaćoj publici manje poznat autor.
    Koreografija za kameru i plesače
    Od radova hrvatskih autora prikazivani su oni povijesno relevantniji – najstariji sačuvani plesni film, baletna pantomima Tajna dvorca I. B. (1951) Milana Katića te Koreografija za kameru i plesače (1968) Vere Maletić u izvedbi Studija za suvremeni ples. Kao zanimljiv nastavak tome supostavljeni su najnoviji filmovi talentiranih splitskih autorica Tamare Bilankov Pokret (2012) i Tabula rasa (2012) Sunčice Fradelić.

    Sve u svemu, putujući program Plesni film i video – novi filmski žanr Nele Sisarić je vrijedna inicijativa koju bi trebalo nastaviti svake godine, produbiti te proširiti na čim veći broj plesnih događanja u Hrvatskoj, a ne bi ga bilo na odmet uvrstiti i u kurikulume edukativnih plesnih institucija.
    4 snapshots 4 KA
    Uz navedeni program Karlovac Dance Festival je kao i u svakom svojem dosadašnjem izdanju ponudio i vlastiti izbor plesnih videa. Projicirani u ambijentu dvorca Stari Grad Dubovac videi su prezentirani kroz galerijski obrazac, na loopu u različitim prostorijama zapuštena dvorca. Od inozemnih radova vidjeli smo rad stalne festivalske gošće britanske koreografkinje Avatare Ayuso Dance Pumpkin Dance (2012) napravljen u suradnji s filmašem Jacobom Perlmutterom za Akademi, skupinu koja promiče plesove južne Azije u Velikoj Britaniji. Tipičan je to namjenski video za mlađu populaciju koji na simpatičan način pokušava prikazati indijsku tradicionalnu kuhinju, ali bez veće umjetničke kvalitete.

    U ostalim prostorijama prikazani su videi zajedničkog naslova 4 snapshots 4 KA lokalnih filmaša Kristijana Protulipca i Pavla Kocanjera u suradnji koreografkinjom Verom Mitrović Vrbanac i plesačima Studija za plesnu edukaciju i umjetničko stvaralaštvo 23. Riječ je o početničkim, ali solidno produciranim uradcima koji najčešće jednog ili dvoje jazz dance plesača smještaju na specifične karlovačke lokacije poput drvenoga riječnog mosta, spremišta vlakova ili u zapuštene zgrade, a njihova je izvedba praćena popularnom pop-rock ili jazz glazbom uz čitane stihove. Autori bi svakako trebali nastaviti raditi i to na oštrijem fokusu koji podrazumijeva i redukcije u snimljenom materijalu te na hrabrijem ulasku u komunikaciju između plesača i kamere. Šteta što svi karlovački autori nisu bili prisutni na ranije spomenutim projekcijama i diskusiji o plesnom filmu održanima na istom festivalu, čija namjera između ostalog i jest edukacija lokalnih stvaratelja.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 20. rujna 2013,

Piše:

Jelena
Mihelčić