Sraz visokog i niskog

9. Festival novog cirkusa, Zagreb, 20. – 24. studenoga 2013: Cirk La Putyka, Slapstick Sonata, red. Maksim Komaro

  • Cirk La Putyka, Slapstick Sonata, red. Maksim Komaro, foto: Sinisa Glogoski

    Udaljavajući se od estetika zapadnog suvremenog cirkusa, ponajprije cirkusa frankofonskih zemalja, koji smo najviše gledali prijašnjih festivalskih godina, izborom predstava te tematskim okruglim stolom Festival novoga cirkusa ovaj je put nastojao odškrinuti vrata istočnoeuropskoj sceni, stvarajući preduvjete možebitnog definiranja odlika kojim bi se suvremeni cirkus mogao obilježiti kao istočni. Budući da se mnogi autori odlučuju za akademsku edukaciju u zapadnoeuropskim zemljama s razgranatim obrazovnim sustavima i razvijenim cirkuskim scenama, mnogi od njih nakon povratka naučeno nastoje primijeniti u sredinama iz kojih potječu, no dvoje koliko bi ih trebalo opteretiti iskustvom i tendencijama zapadnoga cirkusa. Većina izabranih predstava upravo svjedoči miješanju utjecaja i otporu još nebrušena potencijala. U usporedbi s visokoestetiziranim predstavama zapadnog cirkusa, gotovo sve se doimaju pomalo nedovršeno, najčešće zbog nedostatne dramaturgije. U tom je smislu najcjelovitija predstava Za raj grčke skupine Ki omos kineitai, no ujedno je i najbliža pojmu zapadnog cirkusa.

    Cirk La Putyka, Slapstick Sonata, red. Maksim Komaro, foto: Sinisa GlogoskiZa cirkus na razmeđi nekako se najviše paradigmatskom pokazala predstava Slapstick Sonata češke skupine La Putyka, nastala u zajedničkoj produkciji s finskom skupinom Circo Aereo. Kao što joj i naslov upućuje, Slapstick Sonata spoj je niskog i istančanog, plitkih gegova i tehnički zahtjevnih akrobacija, pučkog humora i ozbiljne glazbe, banalnih budalaština i poetičnih slika. Donekle je teško utvrditi o čemu je točno u Slapstick Sonati riječ – istodobno o svemu i o ničemu. Okvir događanja naznačen je narušavanjem rutine u noćnoj smjeni jednog praškog skladišta, ali o pravome fabulativnom integritetu ne možemo govoriti. Žanr slepstika opet nadahnuće crpi iz svakodnevna življenja i gradi nadrealne prizore, dopuštajući izvrtanje logike i jake kontraste, ne sputavajući percepciju gledatelja. Zadržano je ponešto od konvencija tradicionalnoga cirkusa, najočitije su najavljivanje početnom scenom svega što će se poslije razvijati, ovdje razvidno u razotkrivanju i razmještaju svih rekvizita i opreme, i nizanje točaka bez međusobna povezivanja. Oprema i rekviziti prilično su jednostavni (trapez, užad, konstrukcije od dasaka, ljestve, reketi, pokoji instrument), no i s time je moguće dočarati spektakl. Stolarski metar u času se pretvara u stolić ili drvenog konjića, reketi za badminton u raskošan paunov rep, dvije letve u razboj ili ljestve u zahtjevnu gimnastičku spravu.

    Kao važan dio cirkuske tradicije redatelj Maksim Komaro i češka La Putyka njeguju posvećenost vještini, podjednako i zračnim vještinama i klauneriji, a s druge strane plesu i glumi te zastupljenosti vještine u predstavi, ostavljajući po strani druga kazališna sredstva, konceptualnu razrađenost ili montažno povezivanje prizora. Izvođači istodobno vladaju s nekoliko vještina, zračna plesačica s jednakom lakoćom pleše i na špicama, akrobati pjevaju operne arije ili sviraju instrumente. Cijelo su vrijeme svi izvođači prisutni na sceni, svjetlom se naglašava ono na što se trenutačno usmjerava pozornost, oni koji ne sudjeluju u pojedinoj sceni, pripremaju se za sljedeću ili tvore neku vrstu živih kulisa. Naglasak je na linearnosti događanja; iako su na sceni svi izvođači, ni u jednome trenutku nema paralelnih prizorišta ili istodobnosti događanja, što ozbiljno šteti kompleksnijem strukturiranju predstave.
    Cirk La Putyka, Slapstick Sonata, red. Maksim Komaro, foto: Sinisa Glogoski
    Pojedine scene funkcioniraju zahvaljujući samo svojoj apsurdnosti kao, primjerice, situacija u kojoj se dva nespretna izvođača bez nekog razloga uspinju i spuštaju niz dvoje ljestve, svladavajući pritom različite prepreke, da bi s jedne strane pozornice prešli na drugu. Niz komičnih situacija dvojice nespretnjakovića s letvama u rukama izravno se povezuju s nijemim filmom i komičarskim parom Stanliom i Oliom, ali asociraju i na dvojac iz češkog animiranog filma A je to!. Novost je da se rodne uloge promišljaju nasuprot tradicionalnim obrascima. S jedne strane predočuje se udvaranje gizdava princa fragilnoj labudici, a s druge žena snagatorica na ramenima nosi muškarca, podržavajući ga u stoju na rukama i drugim akrobatskim figurama. Tipični ugnjetavači više nisu muškarci, žena reketom šamara partnera, a potom se njegov kraj najavljuje zvukom pile. Također se podvaja slika balerine kao krhke, eterične scenske pojave, hodu u špicama po uskoj dasci suprotstavljene su, kao zračni pandan piruetama, snažne rotacije oko užeta, sa zahtjevnim okomitim položajem tijela plesačice i glavom okrenutom prema dolje.

    Cirk La Putyka, Slapstick Sonata, red. Maksim Komaro, foto: Sinisa GlogoskiAtmosfera se u završnim scenama intenzivira, u žestokom i neumornom tempu izmjenjuju se premeti, okreti, salta, leteći koluti otkrivajući, osim virtuoznosti, i nužnost i ljepotu zajedništva, igre, međusobne potpore, brige za drugoga kao neospornih vrijednosti cirkusa. To je dodatno naglašeno posljednjim prizorom u kojem izvođači napokon ostaju u zraku, viseći s užadi kao nerazmrsivo klupko. S obzirom na to kao i na obrtanje pojedinih klišeja, a unatoč povremenoj nerafiniranosti i dramaturškoj nedosljednosti, Slapstick Sonata odmiče se od cirkusa kao isključivo komercijaliziranog oblika jeftine zabave.

    © Ivana Slunjski, PLESNA SCENA.hr, 24. prosinca 2013. 

    Slapstick Sonata
    redatelj Maksim Komaro
    izvode: Šárka Bočková, Jiří Weissmann, Vojtěch Fülep, Anna Schmidtmajerová, Daniel Komarov, Michal Boltnar
    dizajn svjetla Juho Rahijärvi, dizajn zvuk Tuomas Norvio, kostimografija Kristina Novakova Zaveska, producent Vit Novák
    produkcija Circo Aereo, Cirk La Putyka
    koprodukcija Cirko – centar za novi cirkus, Narodno kazalište u Pragu, Finsko narodno kazalište, Gradsko kazalište Jyväskylä 

kritike i eseji

...zabilježili smo