Vještičji ples danas

31. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Rijeka, Karlovac, 28. svibnja – 7. lipnja 2014.: Compagnie Pedro Pauwels, Sors, kor. Mary Wigman, Pedro Pauwels, Josef Nadj, Carlotta Ikeda, Robyn Orlin, Jérôme Thomas

  • Compagnie Pedro Pauwels, Sors, kor. Mary Wigman, Pedro Pauwels, Josef Nadj, Carlotta Ikeda, Robyn Orlin, Jérôme Thomas

    S bijelom neutralnom maskom na licu, bosonog, u crnim hlačama i crnoj majici kratkih rukava, sjedeći na sredini scene čiji je pod prekriven sjajnocrnom, fino nabranom tkaninom, plesač izvodi osobnu transkripciju koreografije Mary Wigman. Radi to na način da pokret osnažuje različito od izvorne autorice te tako geste prazni od njihova naglašenog ekspresivnog naboja. Pritom pojedine geste nogu postupno privlače tkaninu k samom izvođaču i koju on onda posve pokupi rukama i odnese u desni kut scene, iz vizure gledatelja. Taj ples koji nedvojbeno prepoznatljivo translatira Vještičji ples Mary Wigman, koreografiju od koje je sačuvana dvominutna filmska snimka iz 1929. (samo djelo nastalo je petnaest godina ranije), autorska je, koncepcijska i izvođačka introdukcija Pedra Pauwelsa u pedesteminutnu predstavu naslova Sors (Vještice/Vješci), premijerno izvedenu prošle godine. Naime, francuski plesač i koreograf je, potaknut sugestijom svoje umjetničke suradnice, ugledne francuske plesne povjesničarke Claire Rousier, da kroz solo izvedbu istraži kultnu koreografiju jedne od začetnica plesnog ekspresionizma, pozvao na suradnju troje eminentnih plesnih autora – Josefa Nadja, Carlottu Ikeda i Robyn Orlin te Jérômea Thomasa, autora koji spaja žongliranje sa suvremenim plesom.
    Compagnie Pedro Pauwels, Sors, kor. Mary Wigman, Pedro Pauwels, Josef Nadj, Carlotta Ikeda, Robyn Orlin, Jérôme Thomas
    Dakle, nakon što je izveo svoje čitanje sola njemačke koreografkinje i odložio veliko crno platno, Pedro Pauwels u tišini nastavlja plesnu izvedbu sa zvonom na glavi, koje djeluje poput metaforičnog vještičjeg šešira, ali sa zvučanjima koja, slutimo, tu glavu zarobljavaju. U sjedećem položaju on polaganom gestikom ruku obgrljuje zvono-šešir, spušta glavu zajedno s njim na tlo i nastavlja razvijati duge ispružene geste ruku, poput nekog rituala, zatim uključuje torzo i noge ali zadržavajući glavu uvijek u istoj točci, unutar zlaćanog pokrivala. Polagano podiže glavu u okomicu iznad tijela i naglo skida zvono, radi svoj mali ples hodajući unatrag u različitim smjerovima i odlaže zvono u lijevi kut pozornice. Zavrti ga oko njegove osi i mi potvrđujemo svoju pretpostavku da je to zvono od vrlo teškoga, pravoga materijala. Oglasi se glazba Johna Cagea i Pedro Pauwels pleše meditativnu Nadjovu interpretaciju začaravanja sve dok ne uzme ponovno zvono u ruke i iznese ga van s pozornice koja tone u mrak.
    Compagnie Pedro Pauwels, Sors, kor. Mary Wigman, Pedro Pauwels, Josef Nadj, Carlotta Ikeda, Robyn Orlin, Jérôme ThomasCompagnie Pedro Pauwels, Sors, kor. Mary Wigman, Pedro Pauwels, Josef Nadj, Carlotta Ikeda, Robyn Orlin, Jérôme Thomas
    Kada plesača ponovno osvijetli reflektor zatječemo ga u nekoj vrsti svijetloga kimona, što je znak da počinje koreografija Carlotte Ikede, jedan poseban vještičji ples zaražen butom, na glazbu Benata Achiarya kojom dominira glas koji zavija, vršti, jeca, šumno diše i pjeva. Kako je kimono na leđima otkopčan on plesaču služi više kao tkanina koja je dio njegova plesa. U jednom trenutku ostavlja halju na tlu i gologa torza pleše nešto što podsjeća na ptičji let, na vrstu ptičjeg plesa te kao da nas Carlotta Ikeda uvlači ne u koreografiju nego u samo njoj poznatu ornitomaniju. Na djelu je introspektivna muka, pounutarnjena gesta, za razliku od ekspresivne gestike Mary Wigman. U jednom trenutku Pauwels se sav uvuče pod tkaninu kimona i ponovno odjeven, podignutih ruku, otresajući dlanove, kruži scenom. Usporava svoje kretanje i geste, ostaje zamotan u svijetlo tkanje, a svjetlo se gasi.
    Compagnie Pedro Pauwels, Sors, kor. Mary Wigman, Pedro Pauwels, Josef Nadj, Carlotta Ikeda, Robyn Orlin, Jérôme Thomas
    Zatim nam se na sceni otkrije jarko osvijetljen pavokutnik u kojemu Pedro Pauwels sjedi skupljenih nogu u jednoj od amblematskih poza koreografije Mary Wigman ali s električnom četkicom za zube u ruci. On četka zube, ali s istom četkicom i čisti kožu raznih dijelova svojega tijela izgovarajući rečenicu: „Robyn me pitala, znam li da je Rudolf Laban u jednom pismu izjavio kako u njegovoj kompaniji više nema Židova. Pismo završava pozdravom: Heil Hitler!“ Dok to govori Pauwels s četkicom za zube u ruci izvodi poznate geste iz Wigmaničina Vještičijeg plesa. A Robyn iz citirane rečenice je, dakako, koreografkinja Robyn Orlin koja svojim solom za Pedra Pauwelsa postavlja pitanje političkoga stava Mary Wigman i njezina učitelja Rudolfa Labana, i njihova pristajanja uz nacistički režim. Mnoge su knjige dosad tematizirale to pitanje (spomenimo samo dvije egzemplarne: Susan A. Manning, Ecstasy and the Demon, Feminism and Nationalism in the Dances of Mary Wigman, University of California Press, Berkeley, Los Angeles, London, 1993. i Laure Guilbert, Danser avec le IIIe Reich, Les danseurs modernes et le nazisme, Edition Complexe, 2000.) no i dalje se to pitanje nerado dovodi u kontekst razmatranja umjetničkoga prinosa plesu Wigman i Labana. Za proširivanje te teme na hrvatskom je dostupan tekst Andreje Jeličić Laban – Ideje i povijest danas tiskan u Kretanjima 2/2004. i razgovor Ive Nerine Sibile s Franzom Antonom Cramerom naslova Protiv unificirajuće vizije tiskan u Kretanjima 18/2012.

    Robyn Orlin uključit će i publiku u svoju koreografiju, tražeći od Pauwelsa da posudi od neke od gledateljica crveni ruž za usne, najlonke, salonke broj 42. Ruž će dobiti a cipele i čarape će mu donijeti pomoćnik imena Hans. Gologa torza, u crnim čipkastim najlonkama, u cipelama s visokim potpeticama posudit će zatim od jednoga gledatelja mobitel, zahtijevajući da s njega svira „bilo koja glazba“. I na to otplesati Vještičji ples Mary Wigman gestikom plesačice-zabavljačice u nekom opskurnom klubu.
    Compagnie Pedro Pauwels, Sors, kor. Mary Wigman, Pedro Pauwels, Josef Nadj, Carlotta Ikeda, Robyn Orlin, Jérôme Thomas
    Nakon energične geste odbijanja Robyn Orlin da razmišlja o Vještičjem plesu samo u kategorijama filmske 35 mm snimke, fotografija ili dostupnih notacija koreografije, slijedio je završni dio predstave Sors u kojem je Jérôme Thomas pak uspostavio fluidno kretanje na elektroničku glazbu Terryja Rileyja. Na početku njegove koreografije Pauwels nam je okrenut leđima, stoji i rukama evocira poznate geste iz Wigmaničina plesa a zatim, manirom cirkuskoga mađioničara, kao da iz usta izvlači smotano bijelo platno. Izvlači i izvlači ga, platna je sve više i onda najednom, raširi ga i otkriva se da je to lagani prozirni najlon kojim će on manipulirati, skupljati ga i širiti, održavati u zraku. Plesati s njim i zbog njega. Nakon uznemirujuće, snažne intervencije Robyn Orlin ova je coda djelovala kao antiklimaks i pokušala nas iz plana angažiranosti u umjetnosti skrenuti na trag eskapističke igre.

    Pa ako je uvod predstave ponudio temu wigmanovske plesne geste, Josef Nadj filozofski se unio u pitanje magije, Carlotta Ikeda zaronila u mitsko, a Orlin postavila pitanje morala u umjetnosti, novocirkuski završetak je sve nekako zaveo u nepretenciozan ples s objektom. Predstava je na zanimljiv način otvorila i vodila pitanje (ne)mogućeg dešifriranja kultnoga plesnog djela od kojega nas dijeli stotinu godina ali završila pomalo banalnim efektom lelujanja poluprozirnog najlona kojega iznad sebe objema rukama drži plesač, a stroj za vjetar skriven u ulici pored pozornice održava njegovo vijorenje. Pedro Pauwels bespoštedno je i uvjerljivo otplesao svih pet koreografija, ali njegov osobni stav spram problema kojemu je ponudio svoje tijelo nismo nazrijeli. Ili, kao da je prepustio nama da svatko za sebe dovršimo niz, pokrenemo se u svoje dekriptiranje Vještičjega plesa.

    © Katja Šimunić, PLESNA SCENA.hr, 10. lipnja 2014.

    Sors
    koncepcija i interpretacija Pedro Pauwels
    koreografi Carlotta Ikeda, Josef Nadj, Robyn Orlin, Jérôme Thomas, Mary Wigman, Pedro Pauwels, umjetnička savjetnica Claire Rousier, oblikovateljica svjetla Evelyne Rubert, glazba John Cage, Benat Achiary, Terry Riley, kostimi Joël Viala
    produkcija Association Pepau, koprodukcija La Briqueterie / CDC du Val-de-Marne ; ECAM – Le Kremlin Bicêtre; Théâtre des Bergeries – Noisy-le-Sec; Les Sept Collines – scène conventionnée de Tulle; Centres Culturels – Ville de Limoges, scène conventionnée pour la danse; Espace 1789 – Saint-Ouen; Hellerau – European Center for the Arts Dresden; CCN de Nantes, CCN d’Orléans et Académie Fratellini dans le cadre de l’accueil studio

Piše:

Katja
Šimunić

kritike i eseji

...zabilježili smo