Frojdijanski pogled u ogledalo

31. međunarodni plesni festival ImPulsTanz, Beč, 17. srpnja – 17. kolovoza 2014.: Polly Pocket, kor. Jillian Peña

  • Polly Pocket, kor. Jillian Peña, foto: © Gernot Singer, www.impulstanz.com

    Pobjednica ovogodišnje selekcije mladih koreografa [8:tension] ImPulsTanz festivala, u konkurenciji četrnaest odabranih radova iz Evrope, Azije i Sjeverne Amerike, dobitnica prestižne Prix Jardin d'Europe, je Amerikanka Jillian Peña. Ta plesna i video umjetnica, s magisterijem iz filozofije, kao svoju središnju temu navodi „konfuziju i žudnju između sebe i drugog... dijalog s psihoanalizom, queer teorijom, pop-medijima i duhovnosti“.

    Jillian Peña začuđujuće je originalna i disciplinirana autorica, koja koreografiji pristupa kroz leksik klasičnog baleta, lucidnu upotrebu teksta i video u kojem se uglavnom bavi umnažanjem plesača. Disciplina i gotovo fanatično ustrajavanje na temi, dovodi Polly Pocket do suštine problema, do jezovite, narcisoidne, pomaknute sobe s ogledalom, u kojoj plesači neumorno broje baletne pasove, tourove i pirouette : „Klasičan balet uvijek je bio pokretačka snaga u mom radu.“ – kaže Jillian Peña u razgovoru s Lauren Grace Bakst , „Obuzeta sam time kako je konzistentan. Baletom mogu govoriti ljudima koje ne znam u istom jeziku. Moderni ples je puno ambivalentniji. Postoji nešto u osjećaju mog tijela kada plešem balet. Postoji neka fantazija, naročito u ruskom baletu. Određeni ports de brasovi i nagibi glave pošalju me u drugu zonu. Osjećam povijest u mom tijelu i to dugu povijest... Sviđa mi se kako taj dugi lineage živi u tijelu. Naravno, volim i poštujem moderni ples, no ne zanima me pješački pokret. Nisam zainteresirana u povijest toga.“ (Iz prateće knjižice ImPulsTanz festivala.)
    Polly Pocket, kor. Jillian Peña, foto: © Gernot Singer, www.impulstanz.com
    Polly Pocket naziv je dječje igračke, pastelne kutije unutar koje je minijaturna lutkina kuća, a predstava Polly Pocket trio je (Alexandra Albrecht, Andrew Champlin i Kyli Kleven) u kojoj se u šezdesetominutnoj izvedbi događa neprekidno umnažanje i refleksija frojdijanskog ja. Prvi dio duet je Alexandre Albrecht i Andrewa Champlina, igra unisonog plesa, praćenja u laganom kašnjenju ili zrcaljenja pokreta. Koreografija je sastavljena od temeljnih baletnih koraka, uglavnom s puno prelaženja prostora, plesači se često drže oko struka ili za ruke. Ples prate brojanjem koraka, ritmiziranim dječjim brojalicama i izricanjem imena – onog drugog. Estetizirani i depersonalizirani pokret, istost odnosno jednakost koreografije te povremene podrške u rodnoj inverziji (Alexandre je ta koja podržava Adrewa), vrlo brzo uspostavljaju uznemirujući dojam. Među njima se događa nešto incestuozno-infantilno, mada nikakve insinuacije ili prijestupa zapravo nema. Projekcija mnoštva Andrewa , koju Alexandra donosi kao poklon, on komentira kao vrhunac užitka, a uvođenjem treće plesačice, koja je identična Alex kao imenovano „duplo ja“ dolazi do stvarne krize, do repeticije koju je nemoguće prekinuti ili alternirati. Polly Pocket završava u duetu Alexandra-Andrew kao i na početku, bez razrješenja ili zaključka, kao trajno stanje. Impresivni prostor Teatra Odeon, u kojem je na ImPulsTanzu izveden, značajno je pridonio atmosferi gotovo psihološkog trilera ovog rada.

    Žiri Prix Jardin d'Europe u sastavu Anne Juren, Charlotte Vandeveyver i Quim Pujol ovako je obrazložio svoju odluku: „Razlike i repeticije temelji su koreografije. Jillian Peña radi s time na vješt i kritičan način. Žiri vrednuje majstorstvo koreografkinje i uživa u njezinoj mogućnosti uznemirivanja konvencionalnog pokreta i načinu rada s neuspjehom i nesavršenošću. Visoko cijeni snažno autorstvo ovog rada i hrabrost potrebnu za zauzimanjem ovako jasne pozicije.“

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 24. kolovoza 2014.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji

...zabilježili smo