Starenje iza zatvorenih vrata

12. Festival svjetskog kazališta, Zagreb 19. – 28. rujna 2014.: Peeping Tom, Belgija, Otac (Vader), red. Peeping Tom, Frank Chartier



  • Ako ste se ikada pitali kako će izgledati vaša starost, predstava Otac belgijske skupine Peeping Tom, izvedena na Festivalu svjetskoga kazališta, neće vas nimalo utješiti. Mirni dani u staračkom domu u kojemu se odvija radnja ove predstave, sve su samo ne ono što bi si čovjek poželio pred kraj života. Ofucana društvena prostorija u kojoj sviraju olinjali glazbeni klasici dok se vi borite sa zdravim razumom i djecom koja za vas nemaju vremena, a i kad imaju ili ne znaju o čemu bi s vama razgovarali ili vas optužuju za vlastite neuspjehe – možda je bolje ne doživjeti dan kada ovisite o njegovateljicama koje vas naočigled mrze jer ste im naporni. Tako otužan scenarij podnošljiv je jedino na način da postane tragikomičan, što su redatelj i dramaturginja skupine Peeping Tom Franck Chartier i Gabriela Carrizo i učinili.

    Peeping Tom jedan je od onih festivalskih ljubimaca, sigurne investicije svakog programatora. Nakon što su oduševili publiku na Tjednu suvremenog plesa 2006. godine sarkastičnom predstavom Vrt, svojim prvijencem, ovo je njihovo već treće gostovanje na Festivalu svjetskog kazališta. Prepoznatljiva nadrealističnog ozračja, predstave Peeping Toma karakterizira prikaz društva s druge strane uređenog izloga u maniri tanzteatra.

    Otac doslovno otvara vrata staračkog doma i izvlači na vidjelo sumornu sliku te ustanove u kojoj je čovjek u današnje vrijeme koje slavi samo mladost i snagu, najčešće ostavljen da bi bio zaboravljen i skriven. Predstava uspješno ilustrira život iz perspektive nemoćna starca čije tijelo i um gube snagu, a ponašanje se na trenutke vraća na razinu djeteta. Ne pretjerano uvjerljiv ostatak ansambla nadjačavaju sjajni Leo De Beul u ulozi oca i Simon Versnel kao prezauzeti sin, a atmosferu limba podcrtava morbidna koreografija prepuna trzavica, drhtaja i iščašenih udova. Radnja je isprekidana sladunjavim evergreenima koje izvođači pjevaju na playback, artificijelno kakva je i čitava scenografija tog mjesta između života i smrti.

    Favoriziranje pojedinih autora od strane festivalskih programatora ako ništa drugo pruža mogućnost usporedbe pa se tako može reći kako je Otac slabiji od dosad viđenih radova Peeping Toma. Scenski pokret često je samo kulisa, a umetnute koreografske sekvence i glazbeni brojevi predstavi daju dojam rascjepkanosti. Ipak, generalni cilj predstave je postignut – navesti gledatelja da nakon predstave, ako ništa drugo, barem nazove starije članove obitelji.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 5. listopada 2014.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

...zabilježili smo