U znaku labuda

6. Monoplay, festival plesnog sola, Zadar, 26. kolovoza – 1. rujna 2014.

  • Monoefekt, Danica Nenadić

    Zadarski Monoplay, festival plesnog sola ustalio se kao trodnevni festival kome prethode plesne i kazališne radionice uz popratne programe inkorporirane u svakodnevni život grada. Šesti po redu, i ove godine započinje na kraju brojnih zadarskih ljetnih festivala nakon kojih u pravilu započinje duga i događanjima sušna sezons. No sve su naznake da će ove godine, unatoč kroničnoj nestašici novaca biti drugačije. Mali i nepretenciozni festivali kao Monoplay sve više postaju način progovaranja velikog potencijala zadarskih umjetničkih snaga koje se ispoljavaju kroz brojne i raznolike umjetničke izraze.

    Prvi dan

    Prvi dan tradicionalno pripada zadarskoj selekciji. Festival je otvoren premijerom predstave Monoefekt nastale prema konceptu autorice ovog osvrta, pa ću nastojati napraviti odmak od subjektivnog pogleda i pokušati stvari posložiti informativno. Kao jednoj od osnivačica, organizatorica i stalnih sudionica festivala zanimao me vlastiti razvoj, a također i stremljenja festivala koji je kao svako živo biće, neprestano u mijenama. Prvi dio Monoefekta u stvari je izložba prostora kojeg je nezavisna kulturna scena, zajedno s rock i punk bendovima, dobila na korištenje. Na ulazu u derutno i napušteno Kazalište lutaka u Jazinama, dok su polaznice radionice Aleksandre Janeve Imfeld i Mateje Bilosnić zajedno s volonterkama izvodile svoje užurbane koreografske zadatke, mladi zadarski glumac i redatelj Vinko Radovčić je pročitao tekst o povijesti zgrade i trenutnom stanju nezavisne kulturne scene u Zadru.
    Monoefekt, Lada Petrovski Ternovšek
    Projekt Monoefekt strukturiran je od koreografskog materijala iz četiri sola održanih proteklih godina na Monoplayu, festivalu plesnih sola (Mono, Divertissement, Gluhi uvijek misli da su oni koji plešu ludi te Umjetnost i kultura). Iako je svaki dio različit i rađen sam za sebe, dekonstruirani i nanovo konstruirani predlošci komponiraju se po svojim logičnim i organskim zakonitostima. Adaptirani dijelovi koreografije igraju se u tri scenska prostora (foaje, gledalište i pozornica) te backstageu. Sola izvode: Matea Bilosnić, Danica Nenadić i Filipa Bavčević, a video je prikaz Marija Županovića i njegovog teksta Umjetnost i kultura.

    Drugi dio predstave izvodi se u novom prostoru Kazališta lutaka Zadar gdje se dijelovi isprepliću i referiraju jedan na drugi čineći kompaktnu cjelinu u izvedbi jedne plesačice, ujedno i autorice Lade Petrovski Ternovšek. Plesna kompozicija koja nastaje prožimanjem kazališnog i plesnog materijala, isijava novo značenje i tematizira sam proces stvaranja, metodu, početak, sredinu i završetak. Izbjegavajući čvrstu tjelesnu formu i kretanje, dinamika se postiže usklađivanjem i izmjenama strukturalnih elemenata kroz traženje novih načina izražavanja i bivanja na sceni. Igra asocijacije i vlastite imaginacije provlači se kroz autobiografsko i autoreferencijalno. Laganim i suzdržanim kretnjama autorica nastavlja princip ne kretanja prostorom iz prijašnjih koreografskih instalacija izvedenih u prvom prostoru. Gradeći pokret koji postaje sve energičniji, oštriji, na granici izlijeva bijesa, kvalitativnom modulacijom pokreta dovodi predstavu do vrhunca i zatim je naglo pretvara u kontrastnu, bezvremensku i nestvarnu sliku bez gibanja.

    Povreda koljena

    Večer se nastavila radom u nastajanju Josipe Štulić i Mateje Bilosnić Your sons and your daughters are beyond your command. Zanimljiv podatak o povredi koljena izvođačice Josipe Štulić koji se dogodio na dan pripojenja Hrvatske Europskoj uniji, iskorišten je za usporedbu s trenutnim stanjem u EU: stopalo je Europa, a koljeno Grčka, naglašena je njihova povezanost i ovisnost. Izolirani pokret kojim su se autorice bavile u svrhu slamanja navika, isprofilirao se kao nov, rafiniran, a opet prepoznatljiv i svojstven izvođačici Josipi Štulić. Pokušaj sinteze plesnih postupaka, političkih govora i manipulacije informacijama u praksi nije najbolje ostvaren, mnogo bolje tjelesno nego verbalno zbog prevelike količine nabacana, a nedovoljno iskorištena materijala.
    Navigating Darkness, Ina Sladić
    Stošija Zrinski izvela je dva sola pod radnim nazivom Movement of a clay, and the things I wish not to express čija je poveznica klavirska pratnja Martine Šver (koju na žalost nismo imali prilike čuti uživo). Prvi dio je potaknut njezinim već izvođenim plesnim i video uratkom Figurice, asocijacijama vezanim uz transformaciju oblikovanja gline. Drugi dio jest tjelesni izraz autorice o trenutnim životnim situacijama koje gledatelju ostavljaju prostora za vlastitu imaginaciju i doživljaj. Pokret nenaporno i vješto teče kroz mrežu tjelesnih situacija, no ostaje dojam da plesačica previše daje i time guši protočnost izvedenog materijala.

    Ena Begović, talentirana učenica novootvorene srednje škole za suvremeni ples u Zadru poigrala se samoćom mladenačkom zaigranošću i ekspresivnošću. Lucija Mikas je svojom orange life jacket bestjelesno plovila pozornicom nastojeći vizualno poništiti zakone gravitacije i unijeti dušu jednostavan komad odjeće. Vani, u prostoru predivnog imena, na Trgu Branka Stojakovića, Irma Unušić je izvela kratki solo Biti u strahu, ali i dalje plesati koji svoju podlogu ima kroz dijalog pokreta i proznog djela nizozemskog pisca Guusa Kuijera Knjiga o svemu (Het boek van alle dingen). Tijek pokreta asocijacijama progovara o strahu, sreći i tijeku života, a sve je izvedeno energičnim kretnjama u omeđenom simboličnom prostoru.

    Drugi dan

    Tacto, autor Migui MandalaSolDrugi dan započeo je kratkim koreografskim radovima studentica prve godine Studija plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Baveći se nenarativnim načinima proizvodnje koreografskih materijala sve tri kratke solo kompozicije pokazuju tri različite potrage za vlastitim koreografskim jezikom. Krenuvši od pokreta kao ishodišta i zatim, eksperimentirajući s procedurama organizacije pokreta kao što su ponavljanje, gradualno povećavanje i smanjivanje, varijacija, vraćanje pokreta unatrag, koristeći rez kao princip povezivanja različitih serija pokreta svaki je autorski par (koreografkinja i plesačica) u procesu rada otkrivao vlastiti koreografski vokabular kao i njemu odgovarajuću logiku komponiranja. Sjajne Lana Šprajcer i Antonia Dobrić apsolutno su opravdale svoju pripadnost prvoj generaciji plesača novootvorene Akademije i zadivile publiku lakoćom kretanja osviještena tijela. Tehnički nešto slabija Nikaolina Medak skoncentrirano je i dosljedno izvela svoj zadatak.

    Ina Sladić izvela je autorsku predstavu Navigating Darkness, dobru kombinaciju kontrasta urednog i štreberskog pristupa dekadentnom sagledavanju straha od mraka koji inicira podvojenost života. Dva svijeta, nespojiva a bliska, egzistiraju jedan pored drugog izmjenjujući se kao dominanta. Koreografsko istraživanje započinje upravo uvažavanjem podvojenih ličnosti koje se nadograđuju. Sladić je mlada, zanimljiva, sjajna performerica i inteligentna autorica koja plijeni pozornost publike. Jednako je zanimljiva različitim slojevima publike, kako struci tako i, nazovimo, prosječnoj kazališnoj publici. Studio za suvremeni ples predstavio se predstavom Na putu prema gore u izvedbi Branka Bankovića i koreografiji Mirjane Preis. Naglasak je na spoju likovnosti i tjelesnosti, no sve je djelovalo iscrpljujuće i zamorno.

    Međunarodna selekcija
    Alley of his Majesty... Black Swan, autor Mzamo Nondlwana
    Međunarodna selekcija trećeg dana predstavila je dva apsolutno različita umjetnička principa. Različite edukacije, različiti pristupi stvraralaštvu, različita porijekla, na kraju i različita tjelesna konstitucija svjedoče o nadasve širokoj lepezi poimanja suvremene umjetnosti. Migui MandalaSol svoj stav prema umjetnosti i životu pretočio je u pjesmu koja završava stihovima: „Ići ću prema plamenu... Radije bih izgorio nego bio u tami“. Taj španjolski plesač, žongler, koreograf i učitelj doista živi svoj poziv jednako na pozornici i u privatnim odnosima. Predstava Tacto koncipirana je kao kolaž neobičnih situacija, originalnih rješenja i neočekivanih obrata u butoh maniri. Žongliranjem zaokružuje mistične i spiritualne slike ostvarujući meditaciju pokretom. Rekviziti, kostimi i obuća koju koristi, njegova su vlastita i nadasve zanimljiva kreacija. Najupečatljivija je predivna slika raskošnog i ogromnog cvjeta konstruirana od listova salate koji na kraju biva pojeden i tako nestaje s pozornice. Migui samim svojim bivanjem na sceni, a također i yoginskim beztjelesnim izgledom ostavlja dojam kao da nije s ovoga svijeta i poručuje da je sve moguće.

    Drugi plesač Mzamo Nondlwana dolazi iz Johannesburga u Južnoj Africi. Tema rada Alley of his Majesty... Black Swan recikliranje je i transformacija. Rad istražuje indentitet kroz kulturni kontekst propitujući percepciju životnog puta pojedinca. Tjelesno prisutan kroz napjeve svoje domovine, Nondlwana polagko uvodi nametnute i, u tom kontekstu, beskrajno smiješne tjelesne elemente kao šablonizirane pokrete i poze iz Labuđeg jezera. Motivi ptice koji se jasno javljaju u afričkom kontekstu vrlo su slični sa estetiziranim pokretima plesnog koncepta klasičnog baleta. Progovoraju o dva različita svijeta: stvarnom svijetu, intuitivnom i punom ljubavi, i onom drugom, artificijelnom, umjetnom, no beskrajno šarmantnom. Poigravajući se s oba kontrastna principa, plesač se zabavlja, zapravo uživa zabavljajući sebe i publiku kroz dobronamjernu i dosljednu grotesku zapadnog svijeta.

    Šesti po redu Monoplay-festival sola započeo je s bijelim, prašnjavim, prepariranim labudom u prostoru starog Kazališta lutaka, a završio s živim crnim labudom u novom prostoru. Maskota festivala je stakleni labud koga je donirao Muzej antičkog stakela u Zadru. Organizatori, Zadarski plesni ansambl i Umjetnička organizacija 21/21 tvrde da se takva romantičarska situacija naprosto dogodila.

    © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 29. listopada 2014.

Piše:

Sanja
Petrovski

kritike i eseji

...zabilježili smo