Inovativno zvučanje tijela

Queer Zagreb Sezona 2014: Sounded Bodies, Zagreb, 14. – 18. listopada 2014.

  • Inging, autorica Jeanine Durning

    Rad koji me najviše zaintrigirao na programu Sounded Bodies bila je predstava Inging američke izvedbene umjetnice Jeanine Durning iz 2010. godine. Izvedba se desila u takozvanom Crnom studiju Zagrebačkog plesnog centra s potpuno uvučenim gledalištem, tako da su po cijeloj parketnoj površini prostorije bili nepravilno razmješteni stolci. S jedne strane dvorane stajao je stol s hrpicom knjiga na čijem je vrhu bila video kamera uperena prema zidu, a na zidu su s jedne strane usporedno projicirane tri različite snimke prigušenih govora izvođačice. Već prilikom ulaska u dvoranu dočekala nas je razgovorljiva Jeanine Durning, čavrljajući s publikom koja se razmještala po prostoru. Bez posebnog audiovizualnog reza koji bi označio službeni početak izvedbe, jednostavno je zatvorila ulazna vrata dvorane i počela govoriti. Od tog trenutka pa do kraja izvedbe, nije prestala.

    Ono što ovaj rad čini inovativnim je postavljanje izvedbe kao ozvučenog plesa misli. Ako je ples metafora misli, kako je zabilježio francuski filozof Alain Badiou, onda je Inging doslovna interpretacija Badiouove plesne filozofije. Predstava se sastoji od izgovorenog tijeka misli izvođačice kroz neprekidnu bujicu riječi. Ono što ovaj rad ujedno čini zanimljivim i izvođački izvrsnim je činjenica da Durning ne govori nesuvislosti. Od preciznih zapažanja prostora i publike, književnih i filozofskih referenci, autorefleksivnih razmišljanja do jednostavnih reakcija na nešto što radi publika, Durning itekako zna što i zašto govori, bila to vjerojatno uvježbana rečenica ili improvizacija. Istovremeno, šeće među publikom, gestikulira, ponekad i zapleše, ili samo sjedi za stolom okrenuta publici, a njezino je ekspresivno lice dodatno označeno okvirom monitora na kameri. Lice i tijelo kao da izbacuju viškove misli kroz gestu i pokret.
    Inging, autorica Jeanine Durning
    Jeanine Durning je nagrađivana koreografkinja i izvođačica te predavačica na SNDO Amsterdam, MTD (Amsterdam Theaterschool), HZT (Inter-University Centre for Dance- Berlin) i Laboratory for Contemporary Dance Practice (Vaganova Academy, St. Petersburg). Od 2005. nastupila je u nekoliko radova kompanije Deborah Hay, a trenutno s njom radi na materijalu za Motion Bank, interaktivni arhivski projekt Williama Forsytha.

    Osim Janine Durning na programu Sounded Bodies je od 14. do 18. listopada u Zagrebu izvedeno još nekoliko radova čiji je naglasak upravo na promišljanju odnosa glasa i tijela. Radi se inače o tematskom bloku Queer Zagreb Sezone kojeg je za ovu priliku kurirao Bruno Isaković, inače stalni član Studija za suvremeni ples, ali i samostalni koreograf i izvođač u drugim autorskim projektima.
    Idioter
    Program je otvorio švedsko-belgijski par Alma Söderberg i Hendrik Willekens uprizorivši svojevrsni koncert u dvorani Istra Zagrebačkog kazališta mladih. U Idioteru oni demonstriraju mogućnosti tijela kao zvučnog instrumenta uz pomoć različitih elektronskih pomagala, mikseta, pojačala i sličnog. Söderberg je zaista osebujna izvođačica s velikim glasovnim rasponom, glumačko-imitatorskim talentom i zaraznom energijom koja usmjerena unutar dramaturških okvira još više dobiva na snazi. To se desilo u nagrađivanom radu Talk, duetu s jednako izvrsnom Jolikom Suderman, njemačkom autoricom, u izvedbi na rasporedu idućeg dana u maloj prostoriji Kulturno informativnog centra.
    Talk
    Talk je razgovor između njih dvije, doduše ne konvencionalan razgovor nego razmjena zvukova, poštapalica i nusproizvoda inače prisutnih u razgovoru i njihovo usložnjavanje u tečnu melodiju. Poput nježnije, ženske varijante slavnoga dua Jonothana Burrowsa i Mattea Fargiona, jednostavno sjedeći na dvije stolice okrenute publici, one izvode ritmičnu kompoziciju tjelesnih zvukova: glasova, pucketanja prstima, pljeskanja, udaranja ruku o tijelo ili stopala o pod; pa i pjevanja i tišine. Talk je vješto komponirana i duhovita posveta neobveznom čavrljanju te ljudskome glasu i govoru kao takvom.

    U istom je prostoru uslijedio Remove Brune Isakovića u izvedbi Lane Hosni. Ovdje je koncept zvučećih tijela gledan kroz prizmu odjeka drugih tijela prisutnih u prostoriji na izvođačicu koja najprije oponaša ljude u publici, da bi s rezonancijama koje joj ostaju upisane u tijelo varirala i gradila na njima vlastitu priču. Premda se radi o zanimljivom konceptu, njegov potencijal je istražen tek površinski.
    Remove, autor Bruno Isaković
    Uz edukativni aspekt programa, radionice Jeanine Durning, Alme Söderberg i Jolike Suderman te Jule Flierl, kao i koncert Chinawoman u Tvornici kulture, kao zabavniju varijantu inače dosadnjikavih festivalskih druženja, na programu su izvedena i dva dijela iz trilogije njemačke autorice Julie Flier, Happines is a war...m gun, koje nisam uspjela pogledati, te Soulsqueezing Tiana Rotteveela. O potonjem mogu samo reći kako se radi o pretencioznom izigravanju koje računalno distorziranim pjevušenjem na podlogu ritam mašine ne postiže ništa jer čini se ne zna što bi učinio s danim vremenom, prostorom i publikom. Za razliku od Rotteveela, jednako distorzirani glas puno je smislenije upotrijebio primjerice Richard Siegal u radu Black Swan, istražujući, između ostalog, korelaciju između proizvodnje pokreta i zvuka.

    Sounded Bodies program je sveukupno rasvijetlio neke inovativne i očigledno aktualne autorske ideje pod zajedničkim nazivnikom zvučanja tijela koje preokupiraju kako svjetske autore, tako i samog umjetničkog direktora Brunu Isakovića.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 11. studenoga 2014.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

...zabilježili smo