Sjaj tradicije

Balet u kinu: Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva, Legenda o ljubavi, kor. Jurij Grigorovič, Cineplexx Centar Kaptol, 26. listopada 2014.

  • Svetlana Zakharova (Kraljica Mekhmene Banu); Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Legenda o ljubavi, kor. Jurij Grigorovič, foto: © Damir Yusupov, facebook

    Nalazim se u Cineplexx kinu u Kaptol centru, jednom od više od tisuću svjetskih kina u kojima izravno, putem satelitskog prijenosa, gledam otvaranje nove sezone Boljšoj teatra iz Moskve. Na repertoaru je Legenda o ljubavi koreografa Jurija Grigoroviča, jedno od njegovih prvih autorskih djela, balet koji se vraća na scenu nakon desetogodišnje stanke. Grigorovič je proslavljen ruski koreograf međunarodne karijere, a smatraju ga i reformatorom ruske baletne scene. Rođen je 1927. godine u Lenjingradu (današnjem Sankt Peterburgu) gdje i stiče baletno obrazovanje. Ističe se kao plesač karakternih uloga u Kirov teatru, a već s dvadeset godina počinje koreografirati te postavlja svoje prve manje koreografije u operama i baletima. Grigorovič se nadovezao na petipaovsku tradiciju, koju su njegovali plesači u Sovjetskom Savezu, u koju je unio svoje viđenje klasičnog baleta. Davao je nove redakcije i osvježio, unio novi klasicizam u način plesanja Petipaovih baleta, ali je ipak (p)ostao najpoznatiji po svojim autorskim djelima kao što su: Kameni cvijet (1957), Legenda o ljubavi (1961), Spartak (1968), Ivan Grozni (1975), Zlatno doba (1982)...
    Anna Nikulina (Princeza Shireen), Denis Rodkin (Ferkhad); Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Legenda o ljubavi, kor. Jurij Grigorovič, foto: © Damir Yusupov, facebook
    Na poziv Boljšoja Grigorovič odlazi u Moskvu gdje kao umjetnički direktor i koreograf uspostavlja svoj klasicistički stil baleta Sovjetskog Saveza i kao takav ostavlja povijesni pečat. Grigorovič povećava brojnost ansambla, uvodi masovne scene i monumentalna kretanja plesača, pa ansambl više nije samo pokretna kulisa nego ravnopravni saveznik solistima. Njegovi baleti, dramaturški jasni i razumljivi, odišu živopisnošću; pokreti su vrlo ekspresivni i simbolični. Izbacio je pantomimsko plesanje i uveo prirodnu motiviranost pokreta. Poznato je da je tražio točnost i čistoću od svojih plesača i da je podržavao mlade plesače. Boljšoj je pod njegovim vodstvom u pravom smislu postao Boljšoj (Veliki) teatar.

    Balet Legenda o ljubavi  praizveden je 1961. godine u Teatru Kirov u Lenjingradu,  a obnovljen je na velikoj sceni Boljšoj teatra u Moskvi 1965. S nestrpljenjem očekujem početak izvedbe baleta koji nikad nisam gledala, iako, na putu do kina, saznajem od naše istaknute baletne umjetnice Sonje Kastl, da ga je balet Boljšoja izveo na gostovanju u zagrebačkom HNK-u. Raspitala sam se u arhivi u kazalištu i saznala da je to bilo 22. i 24. svibnja 1965. godine. Netom prije početka satelitskog prijenosa, stalna televizijska voditeljica Boljšoj teatra Katya Novikova najavila je izmjenu u podjeli glavnih uloga – umjesto svjetske baletne zvijezde Svetlane Zakharove u ulozi kraljice Mekhmene Banu nastupit će Maria Allash. Trenutak razočarenja zbog izostanka velike zvijezde današnjice ipak nije umanjio očekivanja.
    Svetlana Zakharova (Kraljica Mekhmene Banu); Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Legenda o ljubavi, kor. Jurij Grigorovič, foto: © Damir Yusupov, facebook
    Legenda o ljubavi ima tri čina i sedam scena. Libreto je napisao turski pisac Nâzim Hikmet, a glazbu je skladao Arif Melikov, Azerbejdžanac, koji je te večeri bio počasni gost te se na kraju predstave došao pokloniti na scenu. Sadržaj baleta je priča o kraljici Mekhmene Banu koja žrtvuje svoju ljepotu da bi spasila život svoje bolesne sestre princeze Shireen. Prilikom šetnje vrtom, sestre upoznaju Ferkhada, mladog slikara u kojeg se obje zaljubljuju. I dok Shireen i Ferkhada veže sve veća ljubav, kraljica u svojoj ljubomori zapovijeda Ferkhadu da herojski žrtvuje svoju ljubav i ode pomoći svom napaćenom i žednom narodu pronaći novi izvor vode. Usprkos ljubavi prema princezi, Ferkhad odlazi  i obje  sestre ostaju bez voljenog čovjeka.

    Obnova baleta rađena je prema originalnom predlošku praizvedbe. Predstava odiše istočnjačkom atmosferom, a ugođaj se stvara s minimalnim elementima i kulisama. Za scenu i kostime zaslužan je Gruzijac Simon Virsaladze, koji je bio glavni dizajner Grigorovičevog tima. Vjerna rekonstrukcija scene, dočarava staru perzijsku knjigu koja  mijenjajući slike prati priču te prikazuje kraljičine odaje, bolesničku sobu, vrt oko dvorca, brda, slapove kao spasenje za napaćeni Ferkhadov narod... Obnovljeni su i kostimi s praizvedbe, koji su iako u duhu dalekog istoka, napravljeni u skladu s vremenom u kojem predstava nastaje a to su šezdesete godine prošlog stoljeća. Virsaladze nije mogao pobjeći utjecaju avangarde u tom postmodernističkom vremenu pa je kostime stilizirao (uski trikoi koji prate liniju tijela) s naznakama svakodnevne odjeće  i nošnje dalekog istoka.
    Anna Nikulina (Princeza Shireen), Denis Rodkin (Ferkhad); Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Legenda o ljubavi, kor. Jurij Grigorovič, foto: Damir Yusupov, facebook
    Moram naglasiti brojnost baletnog ansambla koja i je zaštitni znak Grigoroviča, jer kad vidite toliki ansambl na sceni (i ne samo zato što je scena Boljšoja stvarno velika) ne možete ne osjetiti divljenje prema tolikoj energiji. Pogotovo je muški ansambl predvođen odličnim solistima, Ferkhadom (Denis Rodkin), Vizirom (Vitaly Biktimirov), strancem i dvorskom ludom, vladao scenom. Svaki od njih je bio odličan i u skladu s ulogom, te bi ih publika iz Boljšoja svako malo popratila ovacijama, pljeskom i povicima bravo. Pljesak na otvorenoj sceni čuo se i za vrijeme dueta, kod skoro svakog dizanja, podrške glavnog para (Anna Nikulina i Denis Rodkin), koji je zadivio publiku lakoćom izvođenja i najtežih elemenata. Čini mi se da se u početku osjećala mala strepnja i trema solistice Marie Allash (kraljica Mekhmene Banu), koja je uskočila u zadnji tren i tako spasila predstavu. Kako je predstava odmicala, Marie Allash bila je sve opuštenija i uživljenija u ulogu koja je glumački vrlo zahtjevna a koreografski puna teških elemenata. Balerina gotovo cijelu predstavu  pleše s velom na licu, pa do izražaja najviše dolaze oči, koje su izgovarale tisuću riječi boli, ljubomore, zavisti i patnje zbog nedostižne ljubavi. Marie Allash pokazala je izniman talent i umijeće balerine istinski saživljene s ulogom – geste, veličanstvene i široke pokrete ruku, velike skokove, snažne piruete, strastvenost i držanje dostojno kraljice.

    Anna Nikulina u ulozi njezine sestre princeze Shrreen bila je potpuna karakterna suprotnost. S prvim dolaskom na scenu publika ju je odmah pozdravila velikim aplauzom kojim je iskazala poštovanje i poznavanje baletne zvijezde. Njezina pojava, suptilnost i eteričnost naprosto osvajaju. Uvijek u bijelom kostimu, plešući nestvarno, kao da lebdi iznad pozornice, zrači iskreno, emotivno i nježno. Izniman dojam ostavio je i Vitaly Biktimirov, najviše zbog zahvalne karakterne uloge Vezira (Grigorovič je i sam kao plesač  bio poznat po karakternim ulogama, stoga i ne čudi da je tu koreografski najbolji). Njegovi skokovi bili su snažni i visoki a ekspresivnost je tako izbijala iz čitavog tijela, da sam se kao balerina i poznavatelj baletne tehnike sva naježila. Takva predanost, energičnost i požrtvovnost – to je jedini način na koji bi se trebalo plesati!
    Anna Nikulina (Princeza Shireen), Denis Rodkin (Ferkhad); Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Legenda o ljubavi, kor. Jurij Grigorovič, foto: © Damir Yusupov, facebookSvetlana Zakharova (Kraljica Mekhmene Banu), Denis Rodkin (Ferkhad); Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva: Legenda o ljubavi, kor. Jurij Grigorovič, foto: © Damir Yusupov, facebook
    Kao mali prilog ovom osvrtu podsjetila bih na Grigorovičevo  remek-djelo Spartak (1968) na glazbu Arama Hačaturjana, koje malo tko od baletnih umjetnika i istinskih zaljubljenika nije pogledao u nekoj od verzija (filmska verzija snimljena je 1977). Poveznica između ova dva baleta osjeća se u formi, setu, načinu koreografiranja, upotrebi masovnih scena gdje se ansambl isprepliće i gdje nema stanki između scena, nego se one pretapaju jedna u drugu. Ravnopravnost ansambla i solista možda je i najveća odlika Grigorovičevog stila.

    Iz kina sam otišla s onim divnim osjećajem ushita u tijelu, jer gledanje takve rijetko izvođene predstave stvara novi val zadovoljstva i doslovno puni baterije. Prema najavama, tijekom ove sezone prikazati će se – što u izravnom prijenosu, što putem snimki – i drugi baleti u koreografiji Jurija Grigoroviča: Bajadera, Orašar, Labuđe jezero, Romeo i Julija te Ivan Grozni, kao i Faraonova kći u koreografiji Pierrea Lacottea prema Mariusu Petipau.

    © Mirna Sporiš, PLESNA SCENA.hr, 18. studenoga 2014.
    Najava sezone Balet u kinu 2014./ 2015.

kritike i eseji