Riba, luda / princ

Intervju: Tomislav Petranović, baletan, u povodu 25 godina umjetničkog rada

  • Tomislav Petranović na svečanoj izvedbi baleta Giselle, foto: Mirko Cvjetko

    Tomislav Petranović prvak Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, je 30. listopada 2014. nastupom u ulozi Grofa Albrechta u svečanoj izvedbi baleta Giselle obilježio 25. godina umjetničkog rada. Rođen je na Međunarodni dan žena (odmah uskače: „Riba u horoskopu, kao Nurejev i Nižinski!“) u godini u kojoj se slavilo 100 godina hrvatskog baleta. Dana 20. studenoga 2014., odlukom ministrice kulture Republike Hrvatske Andree Zlatar Violić dobio je status nacionalnog prvaka koji se dodjeljuje osobito zaslužnim kazališnim umjetnicima.

    „Kad sam s devet godina prvi put došao u Kazalište, na probu Orašara, na željeznim vratima prostorije u kojoj se čuvaju kostimi stajala je naljepnica, koja i dan danas tamo stoji, sa sijamskom mačkom i natpisom: 100 godina baleta u Hrvatskoj 1876. 1976..“ – reći će Tomislav.

    Njegovi kolege kažu da je zarazne eksplozivne energije, izražene plastike, da ga je puna scena. Da je muzikalan, inteligentan plesač, koji s lakoćom mijenja stilove, hvata korake. Da je izvrstan interpret tehnički zahtjevnih i komičnih uloga (poput Franza), da ima brzu baletnu tehniku, izraženu oštrinu (kao u Pet tanga). Da je dosljedan i beskompromisan u radu, savršeno pouzdan partner. Složili smo se i da je zreo, kompletan i kompleksan plesač, i da zahvaljujući radu s velikim koreografima u tijelu nosi upisane poetike vrhunske plesne literature. I da ima dobro oko tj. da s 1akoćom i konstruktivno detektira probleme izvođenja kod svojih kolega i zna im pomoći.

    Pričali smo i o baletnim stereotipovima, kao npr. o tome da su visoki plesači predodređeni za prinčeve, a niski za lude. A Tomislav Petranović je pokazao kako se umijećem, tehnikom i ekspresivnošću ruše predrasude.

    Tomislav Petranović na svečanoj izvedbi baleta Giselle, foto: Mirko CvjetkoPoput Barišnjikova (uskače: „Prema kojemu sam ja visok!“ ) koji je dokinuo velik broj predrasuda i podjela, a čini mi se da ti je blizak po sličnom, otvorenom stavu prema suvremenom plesu, prema kazalištu kao mjestu na kojemu se pomiču granice?

    Barišnjikov je sebe dožvljavao kao vrsnog plesača i nije imao problema s predrasudama koje prate rastom niže plesače; uspio se mišlju odmaknuti od svojega tijela i fokusirati na način kretanja scenskim prostorom. Danas je to u svijetu potpuno drugačije, mada se Ivan Vasiljev, trenutačno jedna od najvećih plesačkih zvijezda, onizak i pomalo atletske građe, nemalo iznenadio i dvoumio kada ga je Tamara Rojo pozvala na gostovanje u English National Ballet kao Princa u Labuđem jezeru. Ali pristao je! Svakako se nadam kako će nestati običaj smještanja plesača u neke unaprijed određene ladice, jer je puno važnije kako se pleše.. .

    Pa evo i ti obilježavaš svoj jubilej u HNK u Zagrebu prinčevski, kao Albrecht. Ali bio si i Hilarion?

    Da, ali najviše sam se naplesao Seljačkog pas de deuxa! Zaista sam plesao vrlo različite uloge. Evo, ne znam je li još netko drugi u Crankovoj postavi Romea i Julije plesao sve tri velike muške uloge: Romea, Benvolia i Mercuzia. U Beču, ali i u Lisabonu. Za svaku od njih nužan je specifičan način interpretacije, a ja sam uspješno, kako kažu, donio sva tri lika, iako sam se, moram priznati, naradio.

    Zapravo, otplesao sam više uloga nego što sam očekivao, nego što sam uopće mogao planirati. Kad sam otišao iz Zagreba, bio sam uvjeren kako ću uglavnom igrati — lude.

    No, vratimo se Giselle. Moram priznati, kako je to jedan od dva baleta prema kojima gajim silno strahopoštovanje, drugi je Don Quijote. Pretpostavljao sam kako zbog visine nikada neću plesati Albrechta i Basilia. Pogotovo kad sam vidio Basilia u interpretaciji Barišnjikova, činilo mi se da nitko ne može tu ulogu tako otplesati. A onda sam shvatio da sam vidio dio filma, a ne dio kaza1išne predstave...

    Kada govorimo o muškim ulogama u Giselle, moram priznati da volim i ulogu Hilariona. Njega sam plesao prije Albrechta.

    Svaki sam put isprovocirana tom romantičarskom logikom po kojoj je kažnjen Hilarion koji je, eto, samo rekao istinu i raskrinkao plemenita zavodnika, a ovaj se lijepo izvukao...

    Pa da, život nije fer. Hilarion je dobar, iako nešto impulzivniji tip, ali možda meni malo više karakterom odgovarajući.

    Kako ti braniš svojega lakomislenog Albrechta? Znam da se i glumački pripremaš za svaki nastup.

    To mi svakako pomaže, nije dovoljno samo naštrebati korake. I biti lijep. Svaka uloga zahtijeva promišljen odnos. U baletima s pričom svaki je lik kotačić. U redu, Colas iz Vragolaste djevojke je lijep, a Lise vragolasta, i to je zadano. No, Giselle je jedan od rijetkih starih baleta u kojemu je muški lik slojevita karaktera.

    Albrecht i jest i nije negativac. Radi što i većina muškaraca na svijetu, osim toga Giselle je priča i njegova odrastanja. No, on doživi tragediju, jer prekasno shvaća što je izgubio. I na kraju se čini kako je Giselle pobijedila, jer Albrecht više nikada neće dobiti prigodu pokazati voljenoj svoju promjenu.

    U kojem djelu Giselle se najbolje osjećaš kao plesač, izvođač?

    To je balet bournonvilleovske tehnike, a to znači da je kreiran za plesače koji imaju dobru tehniku malih i velikih skokova. Prvi čin mi teže pada, nisam ja takav.. .

    Ali ti si tu silno šarmantan i glumstven. I neodoljiv u onoj dražesnoj igri zavođenja.

    Hvala, trudim se biti prirodan. Ne volim glumatanje, mislim kako se velikim gestama i prenag1ašenom mimikom zapravo nastoji prikriti nedostatak plesne tehnike. Uvijek pokušavam plesati oslobođen starinske manire, odnosno vjerujem kako je potpuno značenje moguće donijeti tijelom bez upotrebe grimasa. Nisam pantomimičar nego plesač.

    Prije mi se činilo da prvi i drugi dio Giselle nemaju veze, da je to saga, prvi i drugi dio. Nešto između mi je nedostajalo. Govorim o ulozi Albrechta. Nedostajali su mi neki detalji, primjerice zašto on to radi, ako je u prvome činu onakav, zašto poslije pati, ili mi je sličio Narcisu koji se divi samomu sebi tražeći još malo pažnje? Prije negoli sam uronio u Albrechta, često mi je to tako izgledalo....

    Ona dijagonala s crnim plaštem i golemim buketom bijelih ljiljana?

    Sama patnja! Mislim kako mi je u kreiranju tog lika najviše pomogao baletni majstor Frank Andersen dok smo radili Silfidu, što je vrlo slična priča i sličan glumački izazov. Pronašao sam kako opravdati Albrechta i objasniti njegovu prisutnost u tom trenutku, njegovu promjenu, pokajanje.To se mora nazirati već na kraju prvoga čina u sukobu s Hilarionom, njegova ljutnja je zapravo shvaćanje vlastite krivnje. Napisano je dovoljno glazbe tijekom koje on može pokazati transformaciju, koja mora završiti očajanjem, a ne ljutnjom. U tome stanju on mora ući u drugi čin, i onda sve ima smisla. Giselle je nevjerojatan balet i izvor goleme inspiracije za svakoga tko se njime želi usavršavati, tko želi uživati u plesu i graditi svijest o tijelu kojim nešto kreira.

    Taj drugi dio je i tako moderan, organski u smislu plesanja do posljednjega daha: padanja i ponovnog dizanja, priznavanja umora, hvatanja zraka, očaja, tjelesnog odustajanja… Priznaje se i umor i sila teža, što je teoretski netipično za klasičan balet?

    Publika zapravo uvijek voli vidjeti krv, znoj i suze, ali.. u ovome baletu sve ipak treba biti elegantno i profinjeno.

    Jesi li još uvijek sretan dok plešeš?

    Čudno, ali više no u svojim dvadesetim! Istina je kad kažu da je plesač dok shvati kako treba plesati, već prestar. I to je zbilja tako. Danas ne postoje mecene, zaljubljenici u ples poput nekada Djagiljeva, danas se sve vrti oko toga koliko će ulaznica biti prodano. Koreografi često imaju svoju viziju i njihov ego je na prvome mjestu...

    Mada nije uvijek tako. Primjerice, postoji Kylián. Taj je čovjek genij koji se s puno razumijevanja i humanosti odnosi prema svojim plesačima tretirajući ih kao umjetnike. Sjećam se, imali smo premijeru u Beču, i s njime radili Petit Morte, što je sjajan, meni najdraži balet. Postoji dio u baletu koji se pleše s floretima, kojim balansiraju na jednome prstu svaki od šest plesača, istodobno hodajući unatrag, leđima okrenuti publici. Sve mora biti savršeno sinkrono. No, greške se događaju, a na njih je Kylián imao savršeno blagotvoran odgovor: „Ne brinite, samo nastavite dalje, greške se događaju, kao i u životu, važno je nastavljati dalje!“

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 17. prosinca 2014.

Piše:

Maja
Đurinović