Pretvorba u sjajnu labudicu

Edina Pličanić u povodu 20 godina umjetničkog rada



  • Za karakterizaciju omiljene zagrebačke baletne prvakinje Edine Pličanić čini se gotovo idealnim Valeryjev opis pjesnika kao mješavine hladnog znanstvenika i suptilnoga sanjara. S jedne strane racionalan, hladan, discipliniran rad kojim se svakodnevno secira, brusi i u nove oblike preslaguje vlastito tijelo, s druge intuitivna i imaginativna, često intenzivno emocionalna  unutarnja sila koja ga oživljava kroz cijeli spektar različitih uloga, obilježile su, u profesiji notornoj po svojoj kratkoći i intenzitetu, prošlih dvadeset godina njezina umjetničkoga rada i naznaka su pogleda u budućnost. Prema riječima same umjetnice, premda je odmalena znala da će biti balerina, pravi je početak  uslijedio nakon što je nekoliko godina od kolega u ansamblu bivala smještana među neperspektivne. Zamjećivali su dobre noge – za ples, prirodno predisponiranu tjelesnu građu, no bila bi strašna simplifikacija ustvrditi kako se cjelokupan talent balerine sastoji  od toga.

    Edina je i danas zahvalna na svojoj prirodnoj gipkosti, ali trebalo je određeno vrijeme da se probudi stvarna volja i želja za plesačkim postignućem. Ono što bi netko malo ljepše nazvao upornošću Edina, iskrenije, naziva inatom. E baš ću vam pokazati!, kao nova misao vodilja pokrenula je razdoblje strpljivoga, metodičnog rada na tehničkoj vještini i formi koji traje do danas. Svaku kombinaciju na dnevnim vježbama počela sam odrađivati sa sve tri grupe, zatvarala sam se u dvoranu nakon proba i vježbala sama, s baletnom majstoricom Lukašovom izvježbavala sam dijagonale i manježe, primjenjivala svaku korekciju koju sam dobila, ispravljala greške. I pokazala im je – devet godina je trebalo da se ružno pače pretvori u Odettu / Odiliju i danas je jedina hrvatska balerina koja pleše tu najzahtjevniju klasičnu ulogu.

    A inat i strašna samodisciplina bili su ključni i u sustavnom radu na oporavku nakon teške povrede koljena 2008. pri čemu se koristila znanjem najboljih trenera i unatoč sumnjama mnogih, vratila se jača i bolja nego ikad. Balet je divan, kaže Edina: sve što u njega uložiš, obavezno ti se vraća. Parafrazirajući Arnolda Haskella, možemo ustvrditi da je već u svojoj prvoj glavnoj ulozi, Julije, Edina Pličanić pokazala kako je dovoljno velika da u ekstremnoj artificijelnosti i strogosti klasične forme – akademskom temelju baletne umjetnosti –  pronađe onu veličanstvenu slobodu koja jedina postiže duboku komunikaciju osobnoga. Taj paradoks dostizanja najvećeg intenziteta ekspresije u stalnoj borbi s neumoljivom i apstraktnom idealnom formom, potvrđivala je u svim najvažnijim ulogama klasičnog repertoara.

    Klasika je ta kojoj se Edina uvijek ponovo vraća. I vizualno – tanka, dugih, vretenastih udova, Edina se izvrsno uklapa u tradicionalne baletne uloge koje sugeriraju likove krhke, eterične, otmjene ženstvenosti. No govoreći o svojim afinitetima kaže: Obožavam ekspresivne uloge, u dramskim se osjećam na svom terenu – u Juliju mogu prirodno uskočiti bilo kada, ali drag mi je i Šparemblek. Voli nove, suvremene pristupe, kaže da iskustvo s modernim baletima čini i klasiku još boljom jer širi raspon tjelesnih mogućnosti. Usvajamo podatke o novim, neočekivanim načinima kretanja, tijelo postaje svestranije, izražajnije. U takvim koreografijama do izražaja dolazi njezina golema snaga – tjelesna i voljna, gotovo čelična čvrstoća i oštrina, eksplozivnost, brzina i dinamika nepogrešivo suvremena karaktera. U tom se vrhunski ugođenom tijelu osim profinjene ženstvenosti krije i hazardni karakter vrhunske sportašice koja se  nadmeće sama sa sobom. Kreativan rad s koreografima koji plesače izazivaju na pronalaženje osobnog načina iskazivanja ideje najmiliji joj je.

    Takav je bio rad s Leom Mujićem na Ani Karenjinoj koju su mnogi prepoznali kao njezin stvaralački vrhunac. Opisuju je često, i to s pravom, kao istinski glamuroznu primadonu, no sanjala je o suradnji s Pinom Bausch. Edina Pličanić sve je samo ne fach balerina. Proizašla je iz ansambla u kojemu je, kako kaže, voljela plesati, držati liniju, biti dio cjeline. Naglašava nešto što naziva plemenitošću baletne umjetnosti: znanje je konkretno, osobno, prenosi se s koljena na koljeno, živi i obogaćuje se u članovima kolektiva. Njezino je znanje nastavak taloženja znanja nekoliko generacija velikih zagrebačkih balerina, od Vesne Butorac Blaće i Maje Srbljenović Turcu do Almire Osmanović i Irene Pasarić. Nisu to samo uzvišena znanja o interpretaciji pojedinih uloga, nego i ona naizgled banalna, no svejedno važna - kako zavezati špicu da se baš nikada ne odveže.

    I o njima Edina govori s vidljivom emocijom odajući poštovanje tradiciji i zajedništvu, koji su dio ove starinske profesije i koji, bez obzira na sav nužni narcizam plesnih umjetnika, prisiljavaju na znatnu dozu poniznosti; anakrono u današnje vrijeme ekstremnoga relativizma i individualizma, no tim više dragocjeno. U baletu nema puno prostora za grešku. Teži se idealu, savršenstvu, a balerina solistica na sceni je ogoljena i sama. Golem je to pritisak i odgovornost za što treba čvrsta i uravnotežena psiha. Kad si mlad, lakše je jer znaš kako se penješ, osvajaš sve pred sobom, a i greške se lakše opraštaju. S vremenom pritisak je sve teži; od zrele umjetnice očekivanja su puno veća, treba zadržati i opravdati dostignuća, vrhunce. No razna životna razdoblja nose i drugačije načine suočavanja s izlaskom na scenu: U mladosti sve ulažeš u tjelesnu pripremu, prorađuješ i u beskraj ponavljaš svaki korak, pokret“. Uvijek je tu nesigurnost da pirueta možda neće uspjeti, da može i treba bolje.

    S godinama i iskustvom  nataloženo znanje kao da se brže aktivira, svladavanje tijela postaje lakše, trenuci istinskog užitka i slobode u plesu dulji i češći. I puno značajnija postaje ona suptilnija razina pripreme – u glavi. Danas Edina, osim na probi, kroz ulogu sve detaljnije prolazi i za nju se priprema misaono i duhom. Kritike njezinih predstava zadnjih pet godina potvrđuju kako pravo razumijevanje velikih rola dolazi tek s godinama i iskustvom. Okrutna ironija života balerine, da upravo kada počinje u potpunosti ovladavati svojom umjetnošću, otkriva kako je napuštaju tehničke sposobnosti, za Edinu je srećom tek negdje u budućnosti. Raznolikošću svojega repertoara osigurat će zacijelo još niz godina plodne karijere, naravno, bude li zagrebački Balet i nadalje održavao dosadašnju politiku kombiniranja velikih klasika s nasljeđem dvadesetoga stoljeća i suradnjom sa suvremenim koreografima. Za sada je  očito da, oslanjajući se na sva svoja bogata iskustva, maksimalno gušta svaku ulogu. Kako sama kaže, sve više se veseli svakoj predstavi. I mi s njome.

    © Andreja Jeličić, PLESNA SCENA.hr, 17. prosinca 2014.

Piše:

Andreja
Jeličić

kritike i eseji