Ovacije istinskog oduševljenja

10. festival novog cirkusa: Casus, Finding the Silence, red, Jesse Scott

  • 10. festival novog cirkusa: Casus, Finding the Silence, red, Jesse ScottCjelogodišnji deseti Festival novog cirkusa u organizaciji udruge Mala performerska scena u kojem je tijekom 2014. u više hrvatskih gradova prikazano petnaest izvedbi jedanaest predstava, u studenom je okončan trima nastupima australske družine Casus u zagrebačkom KUC-u Travno. Bjehu predstavljena dva komada – u dvije večeri grupni prvijenac Knee Deep, a za sam kraj Festivala, 22. studenoga, Finding the Silence, druga predstava skupine okupljene 2011., u režiji člana grupe Jessea Scotta.

    Fascinantan Knee Deep opčinio je kako tjelesnom spremnošću i začudnim mogućnostima četvero artista – od cirkusanata to, dakako, očekujemo, no vidjeti sve te vragolije uživo nešto je posve drugo – tako i osobitim ugođajem onostranosti sadržajno ostvarenog lirskim nizanjem labavo povezanih nenarativnih prizora, a emocionalno snažnim dojmom međusobne povezanosti, odnosno prepletenosti energija izvođača.

    10. festival novog cirkusa: Casus, Finding the Silence, red, Jesse ScottFinding the Silence nije se zbivao u tišini, kako bi se moglo pomusliti na temelju naslova, nego je, poput Knee Deepa, bio popraćen preko zvučnika emitiranom glazbom koja mahom pripada elektronikom obojenom bluesu 21. stoljeća. Premda su komadi načelno slični i moglo bi se, čini se, pokoji prizor iz jednoga smjestiti u drugi, Finding the Silence ostavio je još jači utisak, dojam djela ostvarenog uz još više koncentracije i predanosti, a maksimalno međusobno povjerenje i ljubav članova (o čemu Jesse Scott govori u razgovoru s Lidijom Zoldoš za Plesnu scenu.hr) doista se osjete kao vezivo zbivanja, dok se moć zajedničke aure Scotta, Emme Serjeant, Vincenta Van Berkela i Lachlana McAulayja širi s pozornice i zahvaća, spaja s onom publike. Kako to bolje opisati i dočarati? Riječi su, hm, nedostatne.

    10. festival novog cirkusa: Casus, Finding the Silence, red, Jesse ScottIzvodeći samostalne i zajedničke točke koje, kao i u Knee Deepu, i pojedinačno i kao cjelina oblikuju nešto što bi se približno moglo opisati kao skulptura koja neprestano mijenja obličje, likovnost u pokretu – pri čemu ugođaj diskretnom efikasnošću podupiru ponešto scenskog dima i svjetlosni efekti narančastog, plavičastog i bijelog svjetla – fantastično okretni, gipki, elastični i elegantni izvođači kao da nas svojim cirkusarijama, koreografijama, gimnastičkim vještinama uvjeravaju da su čuda moguća. I čine to bez imalo arogancije, ne docirajući, ne s visine, nego naprotiv, tek skromnom i srčanom posvećenošću, umješno koristeći i mogućnosti slobode i improvizacije i zahtjeve za disciplinom i perfekcionizmom što ih nudi i traži njohov poziv. Premda izvode nemoguće, oni nisu nadljudi, nego uvijek obični, prepoznatljivi Zemljani koje sutradan možemo susresti na placu. Takav doživljaj nije slučajan, nego je plod jedne od temeljnih vodilja na kojima je i zbog kojih je Casus oformljen: propitivanjem snage i krhkosti ljudskog bića unijeti humanost u cirkus.

    Lišena blještavila, šarenila i drugih više-manje površnih atrakcija, izvedba Finding the Silence je impresionirala. Gledateljstvo je, kako se kaže, disalo s izvođačima, a napetost se mogla rezati nožem. Burne ovacije po svršetku izvedbe nisu bile ni posljedica inercije, ni navike, ni formalne kurtoazije, nego istinskog oduševljenja.

    © Janko Heidl, PLESNA SCENA.hr, 23. prosinca 2014.

kritike i eseji

...zabilježili smo