Iz zlatne knjige Boljšoja

Balet u kinu: Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva, Orašar, kor. Juri Grigorovič, Cineplexx Centar Kaptol, 21. prosinca 2014.

  • Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva, Orašar, kor. Juri Grigorovič

    Na sam spomen Orašara, mnogima zatitra srce, bilo da su nekad gledali božićnu baletnu predstavu ili možda plesali i u njoj sudjelovali s one strane rampe, na pozornici ili barem čitali Hoffmanovu priču Orašar i Kralj miševa. U baletnoj je bajci glavni lik djevojčica Klara (Maria ili Maša) koja dobiva od ujaka Drosselmeyera drvenu lutku Orašara kao božićni poklon. I kako to u bajkama biva, sve lutke ispod božićnog drvca iza ponoći ožive. Klara usne da pleše s njima, a najviše je obraduje Orašar koji oživi i pretvara se u princa. On je odvodi u svoj dvorac slatkiša gdje se ples i zabava nastavlja sve dok se Klara ne probudi. Baletna predstava Orašar praizvedena je 1892. godine u Marijanskom kazalištu u Sankt Peterburgu prema originalnom scenariju Mariusa Petipaa u koreografiji Lava Ivanova. Predstava je doživjela niz preobrazbi što se tiče novog iščitavanja libreta, glazbene partiture Čajkovskog do koreografskih inovacija. Danas u svijetu skoro svaki teatar ima na repertoaru jednu od inačica Orašara koji pripada među najizvođenije predstave u blagdansko doba u prosincu.
    Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva, Orašar, kor. Juri Grigorovič
    Izravan prijenos iz Moskve pratila je kao i uvijek Katya Novikova koja je i ovaj put ispričala mnoge dogodovštine vezane uz samu predstavu. Redakcija baleta koju smo gledali u kinu Centra Kaptol, svoju je zadnju obnovu imala u sezoni 2010./2011. u Boljšoju. Koreografiju potpisuje Juri Grigorovič koji je još 1966. prvi put postavio OraIara u Boljšoj teatru u Moskvi. (Mala digresija: još kao djevojka dobila sam veliku zlatnu knjigu o Boljšoj teatru: History, Opera, Ballet. Gledajući prijenos odmah sam se sjetila otkud su mi poznate scene koje gledam!) Na premijeri 1966. glavne likove Mašu i princa-Orašara plesali su Yekaterina Maximova i Vladimir Vasiliev, plesački par poznat diljem svijeta, a današnji par Anna Nikulina i Denis Rodkin, djeluju kao njihova reinkarnacija. Nevjerojatna je bila sličnost od fizičkog izgleda do načina izvođenja i interpretacije. Anna Nikulina jedna je od posljednjih učenica Maximove. Tradicija je ovdje ključna i neizbježna činjenica. Naime sličnost o kojoj govorim i jest razvidna jer su predstave u tančinu iste kao i prvog dana kada su postavljene. Vjerne rekonstrukcije scenografije i kostima Simona Virsaladzea, koje su šezdesetih godina bile inovativne i avangardne ni danas ne zaostaju u vremenu i nisu nimalo zastarjele.

    Što se tiče koreografije Grigorovič ističe važnost glazbene partiture Čajkovskog kao simfonijskog baleta te način na koji je ispričao priču veže za svaku notu. To vidimo već na samom početku predstave, kod ulaza roditelja i njihove djece na samoj rampi scene. Njihov hod prati svaki instrument u orkestru, oni poskakuju izvodeći korake pas chasséa, tombea s pliéom, pas curria, developpéima, suivijem, jetéa... neki izgledaju pomalo smiješno u tim koracima ali opet sve teče tako muzički logično i ritmički egzaktno.
    Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva, Orašar, kor. Juri Grigorovič
    Podizanjem zastora ulazimo u unutrašnjost kuće domaćina predsjednika Silberhausa na Badnju večer. Novina koju je Grigorovič uveo je da u njegovom Orašaru ne plešu djeca iz baletne škole što je inače uobičajena praksa. Njegova su djeca profesionalne balerine, sličnih kostima i identičnih frizura (narančastih perika), a sve radi koreografije koju postavlja na špici vrlo zahtjevno i koju djeca ne bi mogla otplesati. Zanimljivost je i uvođenje živog Orašara umjesto drvenog lutka, a sve u svrhu plesa i različitih varijabli u izvođenju koraka. Njegovi pokreti su, sasvim opravdano kao oni u drvenog lutka, ukočeni i mehanički. Ulogu princa-Orašara plesao je Denis Rodkin koji se pojavljuje iza efektne scene borbe miševa i vojske, u malom pas de deuxu s Mašom. U tom duetu mlada Maša prvi puta, zaljubljeno, pleše s princem. Njihove podrške, piruete, senzibilnost svakog pokreta stvaraju ozračje ljubavi i nježnosti kojim nas uvode u snježnu scenu Valcera pahuljica, koje u rukama nose snježne grudice.

    Maša i princ u više navrata upadaju u formacije pahuljica. Njihovi čudesni manege s entrelacéa, grand jeté en tournanat, podižu publiku koja ne prestaje s ovacijama i aplauzom. Scena je toliko velika i široka da ti skokovi djeluju kao da plesači lete na nebu ispod oblaka. Na kraju čina ispod bora sakupljaju se sve oživjele lutke dok Maša s princem lebdi u barci i penje se na vrh bora gdje će se odigravati drugi čin baleta (za razliku od uobičajenog i nama poznatijeg Dvorca slatkiša). Kroz cijelu predstavu Drosselmeyer (Vitaly Biktimirov) vodi glavnu riječ i manipulira lutkama koje izvode plesove za Mašu. Grigorovič unatoč prostranoj sceni i mogućnosti upotrebe ansambla, izabire parove koji plešu plesove u drugom činu. Malo iznenađena tim potezom shvaćam da te oživjele lutke u parovima predstavljaju određenu narodnost (tursku, kinesku, španjolsku, arapsku, ukrajinsku, švicarsku) i stime se sužuje fokus na ono što je bitno i karakteristično, dok je u masovnoj sceni Valcera cvijeća koreograf iskazao svoju dobro poznatu kvalitetu korištenja cijelog ansambla. Svi plesači ansambla imaju na glavama perike, što pojačava unisoni dojam te još više ističe glavne protagoniste.
    Akademski državni teatar Boljšoj, Moskva, Orašar, kor. Juri Grigorovič
    Kruna predstave je grand pas de deux koji se izvodi iza Valcera cvijeća, a pleše ga sama Maša (u Grigorovičevoj verziji nema Vile Šećera) s princem koji ostaje odjeven u crveni kostim Orašara, na vrhu bora u nestvarnoj noćnoj sceni. Plesači su zadivili svojom virtuoznošću, smjelim podrškama, ripkama, arabescima, melodioznim rukama koje svojom profinjenošću naglašavaju poeziju plesa, dok su Rodkinove noge držale čvrst ritam i vješto pokazivale tehniku akademskog klasičnog plesa. Ansambl Valcera cvijeća puni scenu kao pokretna kulisa prateći svaki pokret solista. Posebno su zanimljivi muški ansambl plesači koji su ustvari snježne grane bora a u rukama nose svjećice kojima je bor okićen. Predstava završava vjenčanjem Maše i princa na vrhu bora ispod zvijezde (a ne njezinim buđenjem ispod bora).

    Fantastična baletna bajka Čajkovskog i Petipaa nadahnula je Grigoroviča da napravi još jedno remek-djelo koje se pola stoljeća od svog nastanka ne skida s repertoara Boljšoj teatra. U zagrebačkom HNK-u imali smo prilike vidjeti tri različite redakcije Orašara. Ona prva iz 1970. koju je postavio ruski koreograf Vaclav Orlikovski, zadržala se četrdesetak godina i na njoj su odgojene mnoge generacije plesača i učenika baletne škole. Nekoliko sezona igrala je postava Frane Jelinčića, koja nije polučila veliki uspjeh pa je ubrzo vraćen Orašar Orlikovskog. Danas se izvodi engleska inačica Orašara u koreografiji Dereka Deana, koja u ovoj sezoni na repertoaru zagrebačkog HNK ima još samo jednu, posljednju izvedbu 11. siječnja točno u podne. Dođite i uživajte!

    © Mirna Sporiš, PLESNA SCENA.hr, 7. siječnja 2015.

kritike i eseji