Glas i tijelo

7. Gibanica, bienale slovenske sudobne plesne umetnosti (biennale slovenske suvremene plesne umjetnosti), Ljubljana, 19. – 21. veljače 2015.: Okus tišine uvijek rezonira, koncept Irena Tomažin

  • Okus tišine uvijek rezonira, koncept Irena Tomažin, foto: Nada Zgank

    Gibanica, biennale slovenske suvremene plesne umjetnosti, se redovito održava u veljači i relevantna je platforma slovenske plesne scene, namijenjena publici, stranim promotorima i samoj struci. Pokrenuta je 2003. u trenutku kada su platforme bile dominantan oblik promocije plesnih predstava, za razliku od današnjeg modela koji preferira umrežavanje. Do 2009. organizira je Institut Exodos, a potom preuzima Udruga za suvremeni ples Slovenije s umjetničkim savjetom Tamara Bračić Vidmar, Rok Vevar i Goran Bogdanovski. Od ove godine ponovno mijenja model tako festival vodi mreža partnera koju uz Udrugu čine Cankarjev dom, Bunker, Maska, Emanat, Plesni teater Ljubljana, Flota, Društvo Pekinpah, Plesna izba Maribor i Zavod Federacija, što je zanimljiv potez zajedničkog preuzimanja odgovornosti. Od prvog izdanja festivala, selekciju obavlja tročlana međunarodna komisija, a nagradu dodjeljuje druga također tročlana i međunarodna komisija.
    Okus tišine uvijek rezonira, koncept Irena Tomažin, foto: Nada Zgank
    Unatoč životnosti i agilnosti, festival koji bi bio usmjeren isključivo na domaće autore i koji bi služio osim kao međunarodna promocija i „kao točka zgušnjavanja plesne scene, mjesto u kojem struka provjera vlastite parametre i razgovara otvoreno“, kako u razgovoru navodi inicijator cijelog projekta Goran Bogdanovski, hrvatska plesna zajednica nema. Domaće selekcije sustavno prikazuju snažni festivali poput Tjedna suvremenog plesa i Platforme.hr no uvijek u programu s inozemnim predstavama, što proizvodi drugačiji kontekst.

    Struka (žiri su činili Paula Caspão, Jana Jevtović, Yvona Kreuzmannová) i publika na ovogodišnjoj su Gibanici nagradili Irenu Tomažin, plesačicu i vokalisticu koju je zagrebačka publika upoznala na Ganz novom festivalu u rujnu 2014. Predstava Okus tišine uvijek rezonira solo je u kojemu zaokružuje svoju višegodišnju temu odnos glasa i tijela i o kojoj kaže: „Ponekad se dogodi da me jednostavna ljepota pjesme dovede u određeno stanje zbunjenosti. Zrak, koji reži u mojim prsima, gušeći me dok ne eksplodiram – istisne se iz mojih prsa, daleko, u tišinu. I ponekad uspijem kriknuti, veoma tiho… Moj glavni koreografski izazov bio je: na koji način povezati pokret s glasom?“
    Okus tišine uvijek rezonira, koncept Irena Tomažin, foto: Nada Zgank
    Okus tišine uvijek rezonira postavljen je u crnom prostoru omeđenom mikrofonima i rasvjetom. Ulazak i izlazak u predstavu melankoličan je narodni napjev koji Irena Tomažin izvodi jednostavno i izravno, otvarajući prostor rezoniranjem svog moćnog grlenog glasa, stvarajući u samom početku predstave arhaičnu atmosferu ritualnog zaziva koji izranja iz tišine. Potom se ulančavaju scene u kojima se glas, tijelo i prostor neočekivano, lucidno i scenski gusto na različite načine su-odnose pa tako čujemo ljudske glasove i one životinjske koji se multipliciraju, glas bez tijela koji putuje prostorom ili tijelo koje bolno pokušava iz daha istisnuti svoj glas. Svaka ta akcija oblikuje drukčiju tjelesnost, kretanje i gestiku, koja je kod Irene Tomažin uvijek meka i organska, sidrena u i oko glasovne akcije.

    Riječima Paole Caspão: „Jedan od aspekata koji me duboko dotaknuo u ovom radu je način na koji Irena Tomažin istražuje glas kao eksperimentalnu koreografsku materiju, ne samo čineći da putuje kroz razne dijelove tijela, nego također izmiještajući ga izvan. Tako je glas neprekidno vraćen mnoštvu prostora i vremena iz kojih dolazi i nošen ponovno na razne točke kako bi bio iznova procesiran na razne načine. Najvažnije, korištenje tijela kao posrednika – ili doslovno, kao stroja – u svrhu procesiranja ne samo vlastitog glasa nego mnoštva glasova koji dolaze iz dalekih prostora i vremena, zasigurno djeluje kao politički relevantno izmiještanje glasa iz produkcije subjektiviteta što je uobičajeno vezano sa pretpostavkom singularnosti i jedinstvenosti tijela/subjekta.“
    Okus tišine uvijek rezonira, koncept Irena Tomažin, foto: Nada Zgank
    Još jedna zanimljiva razina ovog rada koja dodatno usložnjava tematiku, odnos je glasa spram jezik i teksta. Tekst je tako ovdje prisutan u pisanom u obliku kroz projekcije podnslova svake scene, i snimljen kao govor kojim izvođačica prati pojedine scene, a izgovara ga kao da je nevična govoru ili da sriče nepoznati jezik. „Tko se boji moći svojega glasa? tko ne voli svoj glas? tko je izgubio glas? tko se ne prepoznaje u svom glasu? tko ga ne razumije?“ – duhovito i toplo pita Irena Tomažin, u čijoj predstavi niti glas, niti tijelo, niti jezik nisu ono što uobičajeno podrazumijevamo.

    Je li nacionalna platforma trenutačno najaktualniji način udruživanja plesne scene u svrhu međunarodne i lokalne vidljivosti, pitanje je za stručnu diskusiju. No činjenica je da se hrvatska scena, oko takve ideje nikada nije konsolidirala, a kamoli ju poduzela i sprovela u djelo.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 7. ožujka 2015.

    Okus tišine uvijek rezonira
    koncept i izvedba Irena Tomažin
    dramaturgija Barbara Korun, zvuk Aldo Ivančič, dizajn svjetla i tehnička potpora Igor Remeta, kostimografija Tina Pavlović, izvršna produkcija Barbara Hribar
    produkcija: Emanat, koprodukcija: Cankarjev dom, Maska
    Uz potporu Ministarstva za izobraževanje, znanost in šport (SI), European Cultural Foundation (u okviru projekta Co-viocings).

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji

...zabilježili smo