Jezik druge umjetnosti

Ples na 28. Muzičkom biennalu Zagreb, 18. – 25. travnja 2015.

  • Invisible Time, kor. Melita Spahić, kompozitorica Ana Horvat, foto: Vedran Metelko

    Zanimljiva novina ovogodišnjeg Muzičkog biennala Zagreb je projekt suradnje koju je potaknuo Hrvatski institut za pokret i ples kroz rezidencijalnu platformu Zagrebačkog plesnog centra. Projekt je započeo istraživačkom glazbeno-koreografskom radionicom kompozitora i koreografa u Zagrebačkom plesnom centru u lipnju 2014 godine. Cilj radionice je bio identificirati interes koreografa za rad s hrvatskim skladateljima te im omogućiti daljnju suradnju, a sada su odabrani umjetnici (kompozitori i koreografi) imali priliku prikazati svoje specifične umjetničke vizije u dvije kasnonoćne predstave u Zagrebačkom plesnom centru, 20. i 22. travnja.

    Prve su se predstavile koreografkinja Melita Spahić i kompozitorica Ana Horvat djelom Invisible Time, osmišljenim za plesača (Zvonimir Kvesić), udaraljkašicu (Kaja Farszky) i elektroniku, nagovijestivši svoju nakanu da zaokupe igrom „slušanja pokreta i gledanja zvuka..., procesom skladanja gdje glazba postaje sustavni dio plesa i obrnuto “. Naime, zvuk stvaraju šuplje glinene posude svojom vrtnjom na plesnoj podlozi, dok ih izvođači uz diskretnu pratnju elektronske glazbene pozadine obilaze i daju im zamah. Kretanje potencira i zanimljiva igra svjetlosti koja prolazi kroz otvore na dnu posuda. Umjetnici ih zatim zaustavljaju i slažu na jednu od tri prostorne stanice predstave. Zatim slijedi zanimljiva slobodna plesna vizualizacija glazbe koju udaraljkašica u tišini proizvodi kružnim pokretima po rubovima posuda i rezonantnim odjekom u bakrenim zdjelama pored njih. Tu i tamo plesač pokojim udarcem nastoji sudjelovati u glazbi.
    Invisible Time, kor. Melita Spahić, kompozitorica Ana Horvat, foto: Vedran Metelko
    Iako se ne gledaju izravno tijekom tog dijela, topla gotovo barokna rasvjeta i glineni odsjaj potenciraju emocionalnu povezanost izvođača. Jasna podjela na plesača i udaraljkašicu nastavlja se prelaskom na dijametralno suprotnu stranu prostora. U zajedničkoj izvedbi puno strukturiranija i energičnija glazbena dominacija udaraljkašice izaziva plesača da od neprimjetna kretanja po podu raste do potpune vizualne prostorne dominacije. Takav plesni crescendo ima za posljedicu očigledno slabljenje dominacije koje neprekidno, kontinuirano ritmično kretanje udaraljkašice zarobljene iza seta bubnjeva ima na početku scene. Zatim se pažnja prebacuje samo na plesača kojeg uz stroboskopsku rasvjetu koreografira skladateljica. Na žalost, zanimljiv i snažan odgovor plesača po mom mišljenju umanjuje ne baš najbolji izbor brzih svjetlosnih izmjena koje više smetaju nego što pridonose promjeni atmosfere glazbenog predloška.

    U sljedećoj slici koreografkinja u tišini preuzima vođenje udaraljkašice (koja se odlično snašla u pokretu) te jednostavnim kretanjem i spuštanjem na tlo nastoji razbiti dotadašnju podjelu na nositelje zvuka odnosno pokreta. Predstava se zatim nastavlja ponovo na suprotnom zidu na kojem plesač i udaraljkašica drvenim bubnjevima i drugim manje zvukovno agresivnim instrumentima, spojeni zajedničkim svjetlosnim krugom, ponovo uspostavljaju dijalog koji nas vraća na prvu scenu i kružeće dijagonalne posude. Atmosferi predstave je osim svjetlosnog dizajna Bojana Gagića svakako je pridonijela i ležerna i udobna kostimografija Irene Kljajić i Matee Matejaš, studentica tekstilnog i modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu.
    a 2, kor. Zrinka Šimičić Mihanović, kompozitor Tibor Szirovicza, foto: MBZ
    Koreografiju druge predstave izvedene 22. travnja u okviru istog projekta Zagrebačkog plesnog centra i Muzičkog biennala Zagreb potpisuju koreografkinja Zrinka Šimičić Mihanović i kompozitor Tibor Szirovicza. Njihova predstava je, za razliku od prethodne, puno manje emotivna i sa snažnim naglaskom na prostor i njegovu likovnost potenciranu ozvučenim drvenim kvadratima koji su ujedno, uz notne pultove i niski kvadratni praktikabl, i zanimljiva scenografija. Oboje već dokazanih umjetničkih osobnosti svoju zamisao, „a 2, za plesačicu, violista i elektroniku“ odlučili su povjeriti odličnoj plesačici Ivani Pavlović i jednako tako izvrsnom violistu Aleksandru Jakopancu.

    Umjetnici govore svaki svoji jezikom, iako je u predstavi prisutna namjera da izvođači prodru u komunikaciju jezikom druge umjetnosti (plesačica na rukama ima neku vrstu membrane na dlanovima koja stvara zvuk prilikom međusobnog dodira ili u doticaju s ozvučenom drvenim kvadratnom scenografijom, a violist se kreće svirajući od pulta do pulta). Predstavu započinje plesačica koja nas u potpunoj tišini uvodi u jezik plesa, koncentrirana na pokret, njegovu izražajnost i prijenos značenja. Pojavljivanje elektroničkog zvuka brzim pomicanjem dlana preko dlana otvara vrata glazbeniku koji svirajući ulazi u prostor. Kretanje je integrirani dio glazbene partiture koja primorava izvođače da se, kako navodi kompozitor, „stalno susreću i mimoilaze, (ne)prepoznaju i razilaze, traže i (ne) nalaze“.
    a 2, kor. Zrinka Šimičić Mihanović, kompozitor Tibor Szirovicza, foto: MBZ
    Jedino stalno mjesto susreta dvaju različitih načina komuniciranja je „elekronički soundrack koji se pojavljuje kao pojačanje živog instrumenta, viole ali i poveznica glazbenog i plesnog tkiva“. Zajednička poveznica žive glazbe, plesačice i violista je jednaki metar na kojem svatko gradi kompoziciju unutar svog jezika imitacijom i varijacijom ritamskih struktura (bilo zvukova, glazbe ili pokreta). Naposljetku se plesačica i glazbenik na neki način sjedinjuju, doduše svatko unutar jezika svoje umjetnosti i u svom svijetu, ali na istom niskom praktikablu. I u ovoj predstavi autor svjetlosnog oblikovanja bio je Bojan Gagić, a kostime potpisuje Karmen Perković.

    U oba slučaja rezultat je neobično zanimljiv i živ spoj glazbe i plesa, naglašene likovnosti i zanimljive kompozicijske strukture. Jedina je primjedba da su izvođači u obje predstave dosta stidljivo napuštali prostor sigurnosti koji im je osiguravalo izražavanje u terminima vlastitog umjetničkog jezika, te iako su se osluškivali i međusobno utjecali, tek su se prilikom naklona, nakon napuštanja svojih uloga, izravno pogledali i stvarno susreli u vremenu i prostoru. Ovaj projekt zapravo tek otvara novi prostor istraživanja i budi znatiželju spram novih mogućnosti suradnje.

    © Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 30. travnja 2015.

kritike i eseji

...zabilježili smo