Arhiv plesa kao živa tvar

16. Platforma HR, Zagreb, 22. – 29. travnja 2015: Kako dotaknuti zmaja – Arhiv kretanja u pet solo scena, autorica Iva Nerina Sibila

  • Kako dotaknuti zmaja – Arhiv kretanja u pet solo scena, autorica Iva Nerina Sibila, foto: Tomislav Sporiš

    Pitanje kako arhivirati ples složeno je zbog nemogućnosti njegova opredmećenja, što predstavlja poseban izazov za povjesničare te umjetnosti. Ples utjelovljuju prvenstveno plesači i plesna djela postoje u njihovoj jedinstvenoj tjelesnosti. Plesač je uz koreografa cijelim svojim bićem neminovno koautor svakog plesa zbog čega možemo govoriti i kako isto plesno djelo ima različite inačice ovisno o plesnoj postavi koja ga izvodi. Plesačev je pak identitet zbroj mnogobrojnih vanjskih utjecaja i iskustava koje istovremeno unosi i iznosi iz plesnih djela, jer ona ostaju upisana u plesačevu tijelu koje se može promatrati i kao svojevrstan arhiv plesa.

    Upravo od ideje tijela plesača kao arhiva plesa kreće predstava Kako dotaknuti zmajaArhiv kretanja u pet solo scena Ive Nerine Sibile, premijerno izvedena na ovogodišnjoj Platformi HR, u klubu Močvara. Izvodi je, i time supotpisuje, umjetnička direktorica festivala Tamara Curić, plesačica s dugogodišnjim iskustvom i mnogobrojnim proživljenim i doživljenim koreografijama čije tragove tijekom predstave pokušava evocirati. Već je sama njezina snažna osobnost i uvjerljiva scenska pojavnost u zanimljivoj frikciji s tematikom o krhkosti i nesigurnosti memorije.
    Kako dotaknuti zmaja – Arhiv kretanja u pet solo scena, autorica Iva Nerina Sibila, foto: Tomislav Sporiš
    Naslovom predstave Kako dotaknuti zmaja Sibila nam odmah daje do znanja kako je tematika koje se dotakla izazovna jer dira u ontološke stavove o plesu kao efemernoj umjetnosti, uvijek iščezavajućoj i nedohvatljivoj, umjetnosti trenutka koji se ne može vratiti. Jer kako doista uhvatiti tog zmaja za glavu i rep i sačuvati ga od zaborava, a da ga ne translatiramo u nešto drugo što se kosi s njegovom prirodom? Zapisivanjem, pretvaranjem u riječi ili notaciju, fotografiranjem, filmskim zapisom, razgovorima te čuvanjem bilješki i popratnih elemenata oko plesa, sve je to samo djelomičan pokušaj kojim se uvijek nešto gubi. Preostaje prenošenje s tijela na tijelo i reizvođenje plesa.

    Sibila kreće u propitivanje teme najprije posezanjem za riječima, konkretno citiranjem plesne teorije pionirke srpskog modernog plesa Mage Magazinović Telesna kultura kao vaspitanje i umetnost iz 1932. godine. Isprekidane citate iz knjige publika čuje dok ulazi u izvedbeni prostor. Ubrzo uočavamo nestabilnost povijesno-teorijskog bilježenja plesa. Citirani tekst sadrži naime, iz današnje perspektive zastarjeli vokabular. Magazinović koristi pojam „plastika“ koji je u to doba označavao umjetnički ples modernog predznaka, dok se on danas uopće ne upotrebljava. Istovremeno na vizualnoj razini kroz video animaciju vidimo pokušaj skiciranja plesača u pokretu kao jednako nepotpune metode.

    Fokus zatim prelazi na samu izvođačicu i pokušaj bilježenja njezina autentičnog pokreta. Tamara Curić improvizacijom otvara intiman proces ulaska u vlastito tijelo, uz tiho, meko i pažljivo kretanje pod prigušenim svjetlom svjedočimo njezinom razgovoru sa samom sobom, kroz tijelo čije stanje u tom trenutku osluškuje. Pokret proizlazi iz sada i ovdje i možda je apsolutno iskren, ali koliko je njezin ili gledamo zapravo niz nesvjesnih citata? Ključan je trenutak kada Curić ulazi među publiku i uzima ruke dvoje ili troje gledatelja te ih polaže na svoje tijelo ne bi li izravno osjetili disanje i bilo – možda jedine doista autentične pokrete njezina tijela.

    Kao mogući odgovor na pretodno postavljeno pitanje slijedi prisjećanje na nekoliko tuđih i vlastitih koreografija koje je izvodila i koje su ostavile traga u njoj kao plesačici. Upućenija i starija publika prepoznat će tako fragmente iz predstava Bebeta Cidre i Zagrebačkog plesnog ansambla Lovci čežnje (1998), Muškarci u suknjama, a žene isto? Pčesnog centra Tala (2005), Marjane Krajač Victoria Beckham ima migrenu (2006) i njezine vlastite koreografije Sjeme (2006). Međutim, osim pokreta, plesačica verbalizira i vlastite metode memoriranja koreografije, nadahnuto opisuje kako su izgledale pojedine scene, kako su ih interno nazivali, kako se osjećala izvodeći ih, unoseći tako neke potpuno subjektivne elemente u interpretaciju.
    Kako dotaknuti zmaja – Arhiv kretanja u pet solo scena, autorica Iva Nerina Sibila, foto: Tomislav Sporiš
    Kako bi se odmakla od te situacije Tamara Curić prelazi na nešto što bi trebala biti objektivnija reizvedba plesa kojem je svjedočila kao gledateljica. Riječ je o radu Ples i skulptura Ljiljane Zagorac iz 1995. godine, ponovno oživljenom na temelju HTV-ove snimke i razgovora s autoricom. I dok s jedne strane koreografija Ples i skulptura već sama po sebi preispituje sličnu temu, odnos fiksiranja plesa u trenutak i u (arhivski) predmet i njegove fluidne, nestalne prirode, s druge strane njezina reizvedba u tom kontekstu dobiva dodatnu težinu. Tamara Curić ovaj rad oživljava na nov način, neminovno ga mijenjajući vlastitim inputom. Problematični aspekt predstave moglo bi biti gledateljevo nepoznavanje citirane građe čime se gubi mogućnost usporedbe i možda kvalitetnijeg uvida u temu. Predstava završava simboličnim pokušajem oblikovanja otiska šake u glini koji se raspada i pretvara u prah.

    Kako dotaknuti zmaja metodično, dosljedno i gotovo znanstveno pokušava ukazati kako je arhiviranje plesa živa tvar. Kao što kaže Boris Charmatz u svom Manifestu za Plešući muzej: „On se može razviti jedino ako je izgrađen tijelima koja se oko njega kreću, tijelima javnosti i umjetnika koji aktiviraju djela i koji sami postaju akterima; on potiče umjetnike i posjetitelje da preuzmu djela, potiče njihovo plagiranje.“

    Tema ove predstave važna je i ako znamo da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji prostor za sustavan i stručan pristup arhiviranju domaće plesne umjetničke građe. Jednom kada se s njom i započne, bit će korisno prisjetiti se ove predstave koja u jednom trenutku navodi zahtjeve koje arhivistika postavlja, kao što su objektivnost, vjerodostojnost i slično. Sudeći prema viđenom, ti su zahtjevi mit, baš poput zmajeva.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 4. svibnja 2015.

    Kako dotaknuti zmaja – Arhiv kretanja u pet solo scena
    autorica  Iva Nerina Sibila
    koreografija Iva Nerina Sibila i Tamara Curić
    izvodi: Tamara Curić
    premijera 22. travnja 2015.
    likovne intervencije i animacije Hana Lukas Midžić, glazba Josip Maršić, svjetlo Miljenko Bengez
    produkcija: llinkt! plesni projekt u suradnji s Plesnim centrom Tala

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

...zabilježili smo