Novi koncept za nova i drukčija rješenja

16. Platforma HR, Pogon Jedinstvo i Klub Močvara, Zagreb, 22. – 29. travnja 2015.,

  • Sonja Pregrad i Nives Sertić

    Šesnaesta Platforma HR u potpunosti se prepustila eksperimentu, slučaju i igri. Bila je to otvorena radionica iz koje ni organizatori pa tako ni publika nisu znali što će dobiti. A dobiveno je svašta, od domišljenih umjetničkih djela i novih zanimljivih ideja, preko manje uspješnih pokušaja do svega onog između, što uostalom i čini uobičajen proces razvoja svakog umjetnika. Proces je na ovaj ili onaj način bio prisutan u svakom programu, kao zajednički nazivnik ovogodišnjeg festivala pod egidom Proces, format, dijalog. Najveća je vrijednost programa činjenica da je autorima uopće omogućen ovako kreativno postavljen i otvoren prostor za rad, koji je postao luksuzom. A festival s brojim inozemnim gostima doista jest luksuz u današnjim okolnostima. S druge strane, tek će se dugoročno vidjeti kakav je utjecaj na ovaj način postavljene Platforme HR na domaću, pa i regionalnu scenu.

    Kako je projekt TASK ove godine iz dosad popratnog programa postao njegovim fokusom, tako smo uglavnom mogli vidjeti reakcije mlađih i iskusnijih koreografa iz zemlje i inozemstva na zadatke koje su proteklih godina zapisali priznati autori kao svojevrstan oblik vlastite metodologije. Prikazane reakcije različiti su oblici odgovora na pitanje što je proces u plesnoj umjetnosti, a po prirodi cjelokupnog koncepta vidjeli smo većinom skice, propozicije, ideje, minijature, tek ponekad klasične predstave ili radove koji bi mogli egzistirati samostalno.
    Igor Koruga
    Doslovan odgovor na pitanje kako prikazati proces dala je grupa autora Sonja Pregrad, Gisella Muller, Tamara Curić, Ivan Mijačević, Gregor Kamnikar, Igor Koruga i Larisa Navojec. Oni su otvorili vrata kaotičnog prostora rada na predstavi pa je publika mogla slobodno šetati među izvođačima, razgovarati s njima, sudjelovati u kreacijama ili samo promatrati što se događa. Srpski je autor Igor Koruga pak izveo do u detalje promišljenu cjelovečenju predstavu, čeprkajući po vlastitim frustracijama te općim predodžbama i predrasudama o izvedbenim umjetnicima na tržištu. Koruga je duhovit, sarkastičan, teatralan i spretan, čitavo se vrijeme održavajući na pokretnoj traci koju iz aerobik sprave pretvara u simbol umjetničkog tržišta – stroj koji melje i proizvodi celebrity pozere poput Marine Abramović ili Madonne. Može se reći da je kod njega proces viđen s odmakom, kao nekakav cjeloživotni sukob umjetnika s kompromisima.
    Iva Korenčić
    Hrvatska autorica Iva Korenčić koristeći TASK Matije Ferlina razmatra proces nastanka i promišljanja pokreta iz perspektive izvođača, kroz slojetivo posloženu i intimnu audiovizualnu instalaciju. Korenčićeva nudi ulaz u plesne videe kroz audio zapise izvođačica s njihovim razmišljanjima o snimljenom pokretu. Esta Matković također uzima Ferlinov TASK, a reakcija je inverzija uobičajene pozicije gledatelja i gledanog. Ovdje je u prvom planu proces komunikacije između izvođača i publike, no vrlo skromno izveden.
    Matea Bilosnić, Josipa Štulić, Filipa Bavčević
    Zadarska struja, ako je tako već možemo nazvati – Matea Bilosnić, Josipa Štulić, Filipa Bavčević – pokušavala je na ples primijeniti zlatni rez na temelju TASK-a Ivana Marušića Klifa. Rezultat je jednostavna koreografska minijatura dobivena uočljivim procesom gradacije spiralnog kretanja u tijelu i u prostoru. Neobičnim izborom kostima, svjetlucavim pripijenim trikoima, pokretu dodaju asocijaciju na videoigre ili animirani film.
    Dance Intense Collective
    Zanimljiv je pristup ponudio Dance Intense Collective, gošće iz Tanzfabrika u Berlinu, studentska grupa koja se zanima za strukture učenja i stvaranja umjetničkih djela kroz kolektiv. Njihova je politička odluka bila ne odlučiti se samo za jedan TASK, nego uvažiti svačije preferencije pa raditi na temelju samo odabranih dijelova iz nekoliko TASK-ova. Započinju prividnim davanjem izbora publici o tome kako će se predstava odvijati, što ubrzo poništavaju vlastitim odlukama. Prikazali su tako grupni mehanizam koreografiranja, otvoreni lanac odluka i odustajanja, predložak koji se transformira iz apstraktnog pokreta u vrlo sugestivne scenske likove i situacije.
    Ivana Rončević, Antonio Kiselić, Luana Lojić i  Marko Gutić
    Dok se Dance Intense Collective bavio nemogućnosću donošenja kolektivne odluke, Najbolja i njezini suradnici Marko Gutić Mižimakov, Tara Ivanišević i Ivana Rončević potpuno su odustali od konkretnog izbora TASK-a kojim će se baviti, zapevši na pitanju koji je TASK najbolji. U ovoj je reakciji problem ili zastoj u procesu ono što ga gura naprijed pa je tako cijela prezentacija bila u formatu prepričavanja nekog imaginarnog najboljeg procesa koji je doveo do onoga što vidimo.

    Premda nije dio TASK-a, prezentacija Identity.Move! projekta u kojem su preko Plesnog centra TALA sudjelovale koreografkinja Sonja Pregrad i video umjetnica Nives Sertić, poigrava se pak procesima dijaloga plesa i videa, na kreativan i duhovit način ukazavši na neke logike i procedure koje se javljaju u tom spoju.

    Dijalog između plesa i videa obilježio je i Break a leg TASK s većim brojem koreografa i video umjetnika prezentiranima u obliku pop-up izložbe. Publika je tako mogla hodati između izložaka dijelom fiksiranih, poput videoprojekcija, dijelom vremenski ograničenih, poput malih plesnih izvedbi koje su se izmjenjivale jedna za drugom. Zanimljiva je komparacija različitih pristupa pa će tako videoumjetnica Tanja Minarik često posezati za motion senzorima ne bi li na neki način konvertirala pokret u sliku, dok će se koreografi poput Josipe Bubaš, Lidije Đikanović i Ivane Kalc koncentrirati na trajanje i nastajanje materijala u realnom vremenu.
    Larisa Navojec
    Larisa Navojec je odabirom TASK-a prisjetila na prije par godina preminulu Milanu Broš, čije riječi i citira u jednom trenutku. Njezin rad dramaturški podsjeća na Otkucaj srca njemačke skupine novaTanz koja je nedavno gostovala u Zagrebačkom plesnom centru u smislu da od publike posjednute uokolo izvedbenog prostora traži interakciju i motivira ih da i sami zaplešu što kulminira plesnim tulumom. Lipovac s partnerom, Christianom Nujsterom u potpunoj bjelini od tabula rase pokušava na različite načine pronaći motivaciju i ispisati prostor pokretom, u tom procesu pronalazeći najveće nadahnuće u dijalogu i igri s drugima.

    U kontekstu procesa, ali vezanog uz pitanje kako sačuvati i arhivirati ples, može se razmatrati i jedina formalna premijera na Platformi HR, predstava o kojoj smo već pisali, Kako dotaknuti zmaja, Ive Nerine Sibila, koja nije bila dio TASK-a.

    Sažimajući pak cijeli TASK dio Platforme HR, šteta je što publici nije uvijek pružena informacija o tome čiji je TASK korišten te što ti TASK-ovi nisu jednostavno dostupni pa se onda na neki način gubi smisao projekta, jer nemamo uvid u to kakav je bio zadatak. Zanimljivo bi bilo, gdje je to moguće, uključiti i same autore TASK-a u proces ili barem im omogućiti neku vrstu feedbacka na nastale reakcije. Time bi se krug zatvorio, a i dobili neki možda zanimljivi uvidi. Čini mi se da bi online verzija TASK-ova još dodatno otvorila proces publici. Publika je u ovom slučaju kao sekundaran, ali ne manje važan element, izazov s kojim će se trebati pozabaviti. Programi su vrlo slabo posjećeni. Doduše, riječ je o krajnje eksperimentalnom tipu programa, ali pitam se gdje su ti studenti i učenici suvremenog plesa kojima bi ovo trebao biti dio edukacije? Ako oni nemaju vremena, tko ima!?
    Mario Vrbanec
    Streetforma i Kidsforma kao drugi dio programa s publikom nemaju problema, čak štoviše, Pogon Jedinstvo jedva ih je sve primio. Osim prostora za eksperiment kroz TASK, izvrsno je što je Platforma HR odlučila dati prostor i za dječje programe te takozvane ulične plesove. Gomila je to izvrsnih malih i malo većih plesača, budućih profesionalaca ili plesne publike, a i koreografa poput Maria Vrbaneca, koji svakako ima potencijal kreirati cjelovečernje plesne predstave utemeljene na kombinaciji suvremenih i uličnih plesnih tehnika.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 15. svibnja 2015.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

...zabilježili smo