Obrtanje percepcije spolova

32. Tjedan suvremenog plesa, 29. svibnja – 20. lipnja 2015, Međunarodna selekcija.: Compagnie Karina Holla, Fremd Körper, autorica Karina Holla; Cie Thor, ReVoLt, kor. Thierry Smits; Supernatural, autorica Simone Aughterlony

  • Compagnie Karina Holla, Teater Giljotin, Stockholm: Fremd-Körper, autorica KArina Holla, red. Gerardjan Rijnders, foto: Krunoslav MarinacU Međunarodnoj selekciji 32. Tjedna suvremenog plesa, uz dominaciju francuskih autora, moguće je uočiti nekoliko tema. Jedna se tiče povijesnog nasljeđa i arhiviranja plesa, a nje su se dotakli poljski Teatr Breton u Caffe Nijinski: The Rite of Dreams te Boris Charmatz u instalaciji i predstavi Flip Book posvećenoj Merceu Cunninghamu, koja je prije mjesec dana premijerno izvedena u londonskome Tate muzeju. Podsjetimo, istom se temom bavi i aktualna predstava hrvatske autorice Ive Nerine Sibile Kako uhvatiti zmaja. Arhiv kretanja u pet solo scena, izvedena na ovogodišnjoj Platformi HR. Druga, također aktualna, zapravo goruća tema koja se može izdvojiti iz programa tiče se migracija. Njima je bio posvećen cijeli blok radova nastalih kroz europski projekt Migrant Bodies, ali se u tom kontekstu mogu razmatrati i radovi alžirsko-francuske autorice Nacere Belaza te južnoafričko-francuskog autora Vincetea Mantsoe. Kako se tim radovima detaljnije bave drugi tekstovi na portalu, fokusirat ću se ovdje na treću temu, a ona se tiče queer tijela u radovima Karine Holle, kompanije Thor i Simone Aughterlony.
    Compagnie Karina Holla, Teater Giljotin, Stockholm: Fremd-Körper, autorica KArina Holla, red. Gerardjan Rijnders, foto: Krunoslav Marinac
    Priznata nizozemska mimska umjetnica Karina Holla, već dobro poznata i zagrebačkoj festivalskoj publici, ovaj je put izvela rad Fremd Körper (Strano tijelo), nadahnut životnom pričom Elle Gericke, žene koja je nakon muževe smrti, u vrijeme ekonomske krize tridesetih godina prošlog stoljeća, preuzela njegov identitet kako bi preživjela. U nevjerojatnoj priči i jednoj od najboljih izvedbi festivala, Holla vješto balansira između različitih uloga i jezika, one pripovjedačice, Elle i njezinog muža, govoreći na njemačkom, engleskom i nizozemskom. U pokretu, gesti, glasu i odjeći njezino se tijelo transformira iz žene u muškarca, vozača krana ili vojnika, koji se pijući pivo i jedući svinjske nožice nastoji uklopiti u muško društvo i muško tijelo. Snažna je to i tragikomična predstava u kojoj Holla iznosi i danas aktualna pitanja o tretiranju osobe kao robe na tržištu na kojem i gotovo sto godina kasnije vlada snažna spolna i rodna diskriminacija.

    Compagnie Thor: ReVoLt, kor. Thierry Smits, foto: Krunoslav MarinacBelgijski koreograf Thierry Smits, odnosno kompanija Thor, također već dobro poznat zagrebačkoj festivalskoj publici, ovaj je put stigao sa ženskim solom ReVoLt. Plesačica Nicole Leahey zaglavljena je u kontinuiranim pokušajima oslobađanja od vlastitih ruku, na različite načine spojenih poput okova oko njezinog tijela. Koreografija je prepuna snažnih trzaja iz kojih ponekad izlazi otpuštena, ali često ostaje u trzaju. Osjećaj upornosti, neodustajanja i inata naglašen je čestim gašenjem i paljenjem rasvjete, no ona svaki put nastavlja po starom, samo izmještena na nekoj drugoj točki u prostoru. Nije nimalo fina i poslušna. Njezina ženstvenost, naglašena raspuštenom dugom plavom kosom, u kontrastu je s kostimom maskirnog uzorka, agresivnim, napetim pokretima, prkosom na licu. Problem predstave je u perpetuiranju – jedna početna ideja koja ostaje na toj razini i vrti se u loopu do kraja bez imalo razvoja. I dok se to konceptom može prigodno opravdati, u cjelini djeluje površno.
    Supernatural, autorica Simone Aughterlony, foto: Simone Aughterlony
    Festival je pred prepunim gledalištem Zagrebačkog plesnog centra (što se ne može reći za sve predstave na programu) zatvorila predstava Supernatural švicarske autorice Simone Aughterlony, nastale uz podršku hrvatskog dramaturga Saše Božića te Jorgea Leóna. I Supernatural se kao i prethodne dvije predstave temelji na obrtanju percepcije muško-ženskog tijela. Na ružičastom plesnom podu omeđene cjepanicama na hrpi, autorica i druga izvođačica Antonia Livingstone kao da parodiraju imidž takozvanog lumberseksualca, već neko vrijeme aktualnog modnog trenda u kojem muškarci uzgajaju brade, nose karirane košulje i ukratko pokušavaju sličiti na supermuževnog drvosječu. Tako i one cijepaju drva, razvlače ih po sceni, u svakom stavu i pokretu igraju opake frajere, dok su istovremeno smiješne u čizmicama s potpeticama, i kada ubrzo skinu odjeću otkrivaju svoja anoreksično mršava, androgena tijela kojima je sve to očigledno tjelesno naporno. Na sceni im društvo pravi glazbenik Hahn Rowe, kreirajući zvukovnu podlogu od mješavine instrumenata i raznih drugih pomagala, od komadića drveta do plastičnog omota s mjehurićima. Predstava međutim ubrzo prelazi u puko nizanje konotacija na seksualni čin s cjepanicama i sjekirama kao falusima, trljanjem o grane i mnoge druge slične kombinacije s ponuđenom scenografijom. Supernatural je s jedne strane zabavna predstava koja ismijava koncepciju muškosti, a s druge kao da preolako igra na kartu seksa.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 24. lipnja 2015.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

...zabilježili smo