Tjeskobna izvedba na granici intimnog i javnog

32. tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 29. svibnja – 20. lipnja 2015.: All dressed up with nowhere to go, autorica Giorgia Nardin

  • All dressed up with nowhere to go, autorica Giorgia Nardin

    Na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa nastupila je i talijanska umjetnica Giorgia Nardin, a njezino je gostovanje realizirano kroz Aerowaves, mrežu za selekciju i promociju mladih europskih koreografa (Kroz Aerowaves su inače od 1997. do danas od hrvatskih autora selektirani samo Nensi Ukrainczyck, BADco. i Mare Sesardić). Školovana na Northern School of Contemporary Dance u Leedsu u Velikoj Britaniji, Nardin se istaknula već svojim prvim autorskim radovima koji dobivaju priznanja u Italiji te igraju na respektabilnim festivalima u inozemstvu, poput edinburškog Fringea. U Zagrebu se predstavila koreografskom minijaturom All dressed up with nowhere to go iz 2013. na kojoj je započela raditi u okviru europskog projekta Choreoroam, a u kojem su kroz partnerstvo Zagrebačkog plesnog centra proteklih godina sudjelovale i hrvatske umjetnice Sanja Tropp Frühwald, Sonja Pregrad, Marjana Krajač i Irena Mikec.

    I kao što naslov u slobodnom prijevodu kaže, Dotjerani, bez da imaju kamo poći, izvođački par Marco D'Agostin i Sara Leghissa publiku ostavljaju u iščekivanju konkretnog događanja, akcije ili dovršene geste, koja nikako da se ostvari. Oni su nesigurni u svakom pokretu i boraveći na sceni u nekom prostoru između, djeluju kao da tu zapravo i ne žele biti. Veći dio izvedbe D'Agostin i Leghissa izdržavaju stojeći na jednoj nozi, s drugim stopalom povrh ovog stojećeg, titrajući na mjestu i nefokusirano pogledavajući oko sebe. Rukama kao da žele popraviti kosu ili rukav, pogladiti bradu ili učiniti neku drugu sličnu gestu, ali je zapravo ne učine. Scenski minimalizam je potpun, ne samo u pokretu, nego i u glazbi (tek nekoliko tonova koji se ponavljaju), scenografiji (bijeli plesni pod i bijela rasvjeta) te kostimu (samo košulja).
    All dressed up with nowhere to go, autorica Giorgia Nardin
    Iako je pokret minimalan, ispunjava ga visok intenzitet emocije. Njihova drhturava tijela djeluju krhko i osjetljivo. Scenska izloženost izaziva gotovo neizdrživu nelagodu, a podcrtana je dodatno kostimom, košuljama koje jedva prekrivaju najintimnije dijelove tijela, sve više izvrgnutih pogledu kako izvedba odmiče. S vremenom D'Agostin postaje nemirniji, krenuvši šire u prostor pokušava balansirati na jednoj nozi, dok je Leghissa staloženija, u vlastitom filmu, da bi zatim ostali posve goli i eksponirani, a razlika među njima sve očitija. Izvrćući očekivane rodne podjele, specifične posebno u klasičnoj plesnoj umjetnosti, Leghissa se transformira i smiruje u stabilnu široku drugu poziciju, kao potpora partneru koji iza njezinog tijela pokušava pronaći skrovište, meškoljeći se dok ga ona potpuno nosi. Razrješenje dolazi kroz pjesmu... Giorgia Nardin jednostavnim postupcima kreira snažnu scensku situaciju koja gledatelja uvlači u osjećaj izvođačke tjeskobe, paradoks istovremeno intimnog i javnog bivanja.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 25. lipnja 2015.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

...zabilježili smo