Ukidanje klišeja o golome tijelu

7. Perforacije Festival, Rijeka – Split – Zagreb, 13. – 29. lipnja 2015.: Studio za suvremeni ples, Zagreb, Nečastive, kor. Bruno Isaković

  • Studio za suvremeni ples, Zagreb, Nečastive, kor. Bruno Isaković

    Predstavom Nečastive Studija za suvremeni ples njezin autor, ujedno i član ansambla Bruno Isaković, nadovezuje se na istoimeni solo rad iz 2013. kojeg je najprije izvodio sam, a zatim ga prenio na plesačicu Anu Vnučec. Početak, čini mi se, seže još u solo Zaziv iz 2012. u kojem se autor već počeo baviti unutarnjim turbulencijama u tijelu i njihovim posljedicama na površini kože. U Nečastivima je to potencirano nagošću izvođača/izvođačice koji mikrokretanjem, kao posljedicom intenzivnog unutarnjeg kretanja daha, tijelo transformira izvana. Sada je gotovo isti postupak multipliciran na grupu od jedanaestero, izvođača čime su ideje iz sola dodatno mutirale.

    Nagost na sceni, posebice u djelima suvremenog plesa, iznimno je česta (Jérôme Bel, Boris Charmatz, Marie Chouinard, Oliver Dubois, Javier de Frutos, Daniel Léveillé, Agelin Preljocaj, Sasha Waltz...) što je posve logično u umjetnosti koja se na ovaj ili onaj način bavi tijelom. Izazov je nagosti, međutim, što ona često ne razgolićuje i ne skida s tijela sve društveno-kulturne konotacije kojima smo ga odjenuli, nego neizbježno nameće različita čitanja. Bruno Isaković već u naslovu predstave Nečastive aludira na moralne prigovore koji se vezuju uz golotinju. Nasjeli su najprije iznajmljivači oglasnog prostora skinuvši reklamu za predstavu s ekrana na zagrebačkim trgovima, opravdavši se neumjesnošću, što je festivalski tim prigodno iskoristio u PR svrhe. Tako su Nečastive završile u svim medijima, što je zasigurno u gledalište dovelo pokojeg gledatelja više.
    Studio za suvremeni ples, Zagreb, Nečastive, kor. Bruno Isaković
    Ako izuzmemo laku propagandu (golotinja uvijek prodaje), neizbježna pitanja koja se nameću ovom predstavom su stoga – zašto opet gola tijela i po čemu su ona drugačija od brojnih drugih golih tijela u predstavama suvremenog plesa? U kojoj mjeri je ova predstava sigurno slijeđenje trenda, a koliko je originalna? Odgovor djelomično daje upravo naslov. Riječ Nečastive u ovom je slučaju paradoks koji naglašava upravo suprotnost očekivane društveno nametnute ideje golog ljudskog tijela kao nečeg nečasnog ili sramotnog s onime što predstava jest – naturalistička i posve aseksualna koreografija jedanaestero izvođača vrlo različitih fizionomija te njihovih međusobnih odnosa. Zanimljivost je predstave upravo u delikatnom odnosu između izvođača koji krećući se potpuno usporeno ulaze i izlaze iz poza, na tragu antičkih kipova ili renesansnih slika koje se grade i raspadaju. Povezani su nizom uzročno-posljedičnih veza, skupljajući se, razdvajajući, prateći i podržavajući jedni druge, reflektirajući odnos mase i pojedinca (dramaturška podrška: Mila Pavičević).

    Izvođači publiku dočekuju stajanjem u mraku ravnomjerno raspoređeni u formi trokuta, prateći liniju gledališta koje im je posve blizu. Fokus je rasvjetom najprije stavljen na dvije izvođačice, Lanu Hosni i Anu Vnučec, da bi kasnije postupno i ostatak ansambla bio rasvijetljen (izvode još članovi ansambla Bosiljka Vujović-Mažuran, Ana Mrak, Dina Ekštajn i Branko Banković te gosti Mia Zalukar, Kaia Gilje, Ilija Surla, Željko Drmić i Hanna Hellström). Kostim je živa i pokretna koža, nema glazbe ni drugog nadodanog zvuka osim intrinzičnog zvuka disanja i svega onoga što kreira tijelo. Jedini dodatni scenski element je rasvjeta koja se periodično mijenja, bacajući na izvođače drugačiju sjenu, dajući nove konture njihovim tijelima (dizajn svjetla: Aleksandar Čavlek).
    Studio za suvremeni ples, Zagreb, Nečastive, kor. Bruno Isaković
    Pokret najprije vidimo samo na razini abdomena i rebara koji se šire i skupljaju disanjem koje sve više prelazi iz refleksa u svjesno izobličeno i glasno strujanje zraka tijelom. Ono uzrokuje niz neprirodnih pokreta koji grupu počinje ispreplitati diskretnim i pažljivim doticanjima. Kao i u solo verziji, s vremenom se i lice transformira u groteskne geste, no svaki put kada bi došlo do ikonografskih natruha, one se gube jednako brzo kao što su i nastale. Vrijednost je predstave u tome što Isaković nastoji doista ogoliti tijelo u potpunosti, skinuti mu sve slojeve značenja, ukinuti sve klišeje koje vezuju nagost i seksualnost i suočiti gledatelja s njegovim suštinskim postojanjem. Čini to usporavanjem vremena (što još radikalnije čini primjerice Marjana Krajač koja je u svoja posljednja dva rada plesačko tijelo, među kojima i spomenute Lanu Hosni i Miu Zalukar, izložila sličnim procedurama), ukidanjem gotovo svih teatarskih pomagala te koreografskom metodom koja svjesno suprotstavlja golu prirodnost tijela s neprirodnim načinom kretanja koje karakterizira iznimna suzdržanost i napetost. To je istaknuto samim krajem kada se takva konstrukcija kao i napetost u tijelu i na licu raspadaju i otpuštaju, a izvođači se prepuštaju slobodnom padu, slobodnom disanju i smijehu.

    Problem predstave je što se čini kao da se koreograf skriva iza plesača kojima je koreografija zapravo uvelike prepuštena. Rezultat je da postoji bitna razlika između primjerice vrlo uvjerljivih Lane Hosni, Mie Zalukar i Ane Mrak te ostatka ansambla koji su ostali u sjeni kao amorfna masa. Predstava je premijerno izvedena u okviru Perforacije Festivala koji ove godine predstavlja čak četiri premijerna naslova s hrvatske suvremene plesne scene.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 29. lipnja 2015.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji

...zabilježili smo