Najbolji baletni partner svoga vremena

Sjećanje Maje Bezjak na baletnog partnera Damira Novaka (Zagreb, 8. svibnja 1935. – Zagreb, 2. kolovoza 2015.)

  • Damir NovakNaš posljednji susret prilikom zajedničkog sudjelovanja u žiriju na Baletnom natjecanju Mia Čorak Slavenska u ljeto 2008 godine, dao mi je naslutiti da se mom dugogodišnjem plesačkom partneru na trenutke događa čudna dekoncentracija, trenutno kratko odsustvo... Poznajući ga vrlo dobro ne samo kao umjetnika nego i kao vrlo stabilnu osobu, bio je to za mene prvi uznemirujući znak možebitne teške bolesti, koja je postupno eskalirala i ovih dana odnijela vrhunskog plesača, vrhunskog športaša, čovjeka velike tjelesne snage i neiscrpne energije.

    Kad danas razmišljam o našim prvim zajedničkim uspjesima na pozornici HNK-a u Zagrebu, s početka 1959. godine, kad nas je koreograf Walter Gore u svoja dva klasična baleta predstavio kao nove zvijezde, a ja sam još bila članica baletnog ansambla, bio je to početak mojeg i Damirovog baletnog partnerstva. Zajednički smo otkrivali zakonitosti i radost igre u dvoje u kojoj je osim tehničke sigurnosti u svakom koraku potrebna istančana muzikalnost oboje partnera. Damir je bio izuzetno muzikalan partner, između nas nikada nije došlo do raskoraka u plesnoj amplitudi jer smo, činilo mi se, zajednički disali u ritmu glazbe... a meni je to bila jedna od najvažnijih komponenti baletne interpretacije.

    Tri mjeseca nakon našeg slavnog debija, koreografiram Rapsodiju na glazbu Sergeja Rahmanjinova, s kojom Damir, ja i čitav baletni ansambl postižemo pravi trijumf na baletnoj sceni. Od pomalo robusnog i atletski građenog plesača, Damir se preobrazio u suptilnog, poetskog, elegantnog interpreta svoje dionice, na čemu sam kao koreografkinja insistirala i izvlačila iz njega maksimum zapretanih emocija, koje zanosna Rahmanjinova glazba zahtjeva.

    Slijedili su veliki klasični baleti Pepeljuga Sergeja Prokofjeva u koreografiji Pine Mlakara, koji je od Damira u ulozi Princa iscijedio zadnji atom snage i psihičkog učešća, zatim Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji Rostislava Zaharova iz Moskve, koje je bio veliki umjetnički ispit za Damira i mene u glavninm ulogama te okrunilo naše parnerstvo na sceni zagrebačkog HNK-a. Iako sasvim različiti po svom individualnom pristupu baletnoj umjetnosti, rasli smo na neki način i brzo sazrijevali kao umjetničke ličnosti u kratkom vremenskom razdoblju od tri godine.
    Damir Novak i Vesna Butorac
    Dok sam ja tehnički brusila svaki plesni korak i psihički uranjala u ulogu, imala sam dojam da Damir bez velike pripreme i ugrijavanja ulijeće u pokuse ili predstave, vrti svoje grand pirrouette, skače dubl tourove, grand jette u manežu, koristeći, činilo se, neiscrpnu snagu svoje tjelesne građe u svakom času spremne za velike tjelesne napore. U pas de deuxima gotovo se poigravao mojim tijelom, bacao me zrak i dočekivao uvijek siguran na nogama i postavljao nepogrešivo u os na vršku špice. Taj osjećaj za os svoje parnerice, bilo da joj pomaže u vrtnji pirueta ili je u prenoskama spušta, ta neopisiva sigurnost kojom je vladao u svakom trenutku zajedničke igre, bio je Damirov prirodni dar koji mu je dao naslov najboljeg partnera toga vremena, i kao takav bio je vrlo traženi gost na svim baletnim pozornicama bivše države. Imala sam osjećaj da je volio paradirati snagom svojih mišića i nekom djetinjom radošću podizati balerine uz zrak jednom rukom bez njezine prethodne priprave.

    O tehničkoj strani baletnih koraka, znao je na dugo i široko analizirati njihovu bit sa sportskog stanovišta i to je bilo njegovo čvrsto uporište, pa sam sve više stjecala uvjerenje, da je on zapravo sportaš zalutao u baletni poziv koji s lakoćom svladava, a da mu zapravo nikada potpuno ne pripada i emocionalno ga ne veže kao mene bez ostatka, iako je posjedovao nesumnjiv široki plesni talent i ostvario mnoštvo po karakteru različitih plesnih uloga. Nisam nikada osjetila kod njega ni najmanji tračak treme prije naših premijera a pogotovo gostovanja na velikim svjetskim scenama. Ona čudesna uzrujanost koja se javlja i struji iza zastora prije početka predstave, dok našminkani isprobavamo neke teške korake i podrške, a orkestar se naštimava i gledalište bruji, dok u meni od treme treperi svaki atom – Damira naizgled nije doticala. On je mrtav-hladan skakutao oko mene i pokušavao me nasmijavati nekim djetinjastim vicem...

    Ne mogu vjerovati da su mu i živci bili poslušni kao i mišići, ili je i raspon njegove emotivnosti bio podređen racionalnosti kojom je vladao u svim situacijama? Ta njegova osobina, inače rijetka u umjetničkim krugovima, da ne zapada u euforiju bilo koje vrste, osobina da ne pripada ni jednoj skupini, da sačuva prijateljsku i kolegijalnu distancu, jednako simpatičan svima, ali braneći često i tvrdoglavo svoje stavove, svoju intimu, bila je znak jedne vrlo osebujne ličnosti koja je obilježila svoj plesački vijek u ono vrijeme bez konkurencije.
    Damir Novak na dodjeli Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 18. lipnja 2008.
    Rado se odazivao mojim pozivima da sudjeluje u baletnim emisijama koje sam koreografirala na televiziji a koje su prenosile svi tadašnje članice jugoslavenske mreže. U sjećanju mi je ostao veliki Pas de deux na Wagnerovu glazbu Tristan i Izolada. U desetominutnom trajanju trebalo je ispričati poznatu ljubavnu tragediju, plesom izraziti sve one emotivne glazbene vrhunce bez zastoja, gotovo u jednom dahu... Bio je to krupan koreografski a pogotovo plesački zadatak koji smo Damir i ja ostvarili uz mnogo komplimenata stručnjaka koji su isticali da je to bilo pravo wagnerijansko plesanje. Da Damir nije duboko osjećao snažan naboj te vrhunske glazbe, taj legato ljubavne teme koji raste do samog kraja, ne bih mogla nikada ostvariti tu koreografiju u takvom plesačkom intenzitetu na naše obostrano zadovoljstvo.

    S Damirom sam koreografirala i prvi televizijski balet Orfej na glazbu Cristopha Wilibalda Glucka, ali sasvim moderno zamišljen kao spoj glazbe, plesa, filmskih i zvučnih efekata te poezije. Ples je bio spoj klasike i modernih plesnih elemenata. I dok sam ja na probama svoje dionice plesala punom nogom, Damir je markirao svoju nastupnu varijaciju, koja je sadržala vrlo brze piruete prekidane modernim gestom čitavog tijela u nizu po dijagonali. Na moja upozorenja da će se, ukoliko to ne uvježba do perfekcije bez markiranja u dvorani, izgubiti u Studiju pod rasvjetom, uvjeravao me da ne brinem jer – on pamti!

    Na snimanju se dogodilo baš ono na što sam ga upozoravala. Previše se pouzdavao u svoju memoriju i dotad usvojenu tehniku, no ja sam od njega tražila nešto što njegovo tijelo nije imalo u memoriji, promijenila sam mu i izgled – bio je šarmantan, moderni Orfej, mladić s bradicom i gitarom. Kad je uz mnogobrojna ponavljanja konačno solidno izveo svoj nastupni ples, došao je k meni u garderobu, kamo sam u očaju pobjegla i plakala, zagrlio me i rekao: „Oprosti, zeznuo sam se!“ Bilo je to prvi put u našoj suradnji da je priznao svoju grešku, ali i otkrio da reagira na suze, što sam kasnije obilno koristila da bih postigla ono što želim!

    Naplesali smo se na raznim pozornicama na koje su nas pozivali Domovi kulture pa čak i Milicijska stanica Zagreba, koja je nama u čast voskom uglancala svoju internu pozornicu, kako bi, po njihovu mišljenju, bolje plesali! Našem užasu, na čuđenje mileka, doskočio je Damir, zatraživši veliku kutiju deterdženta kojim je posipao cijeli pod pozornice kako bi mogli kako-tako, uz silan oprez, izvesti svoje duete. Samo Damirova silna stabilnost na nogama i u rukama, spasila me je da ne otkližem sa vrškova mojih baletnih papučica i ne prostrem se na pozornici.

    S velikim entuzijazmom opisivao mi je svoje podvige na teniskom terenu, radujući se poput djeteta novoj igrački koju je otkrio u za plesača već poodmakloj dobi, i tumačeći mi, da mu tenis pomaže u održanju baletne kondicije! Ma kakve baletne kondicije, razmišljala sam ja, bio je to za Damira novi izazov njegovih tjelesnih mogućnosti, nova prilika za radost kretanja kroz prostor, nova prilika za pobjeđivanje i pomicanje svojih granica tjelesnih sposobnosti. U svojoj bogatoj baletnoj karijeri imala sam mnoštvo partnera, no Damir će uvijek zauzimati posebno mjesto zbog vrlo uspješne plesne suradnje, ničim pomućena prijateljstva i povjerenja.

    © Maja Bezjak, PLESNA SCENA.hr, 8. kolovoza 2015.